1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Istorija

"Djede, gdje si bio četrdesetprve?"

Marina Strauß
25. august 2019

Njemačka je na službenoj razini relativno dobro obavila proces suočavanja sa svojom prošlošću. No unutar mnogih obitelji je to išlo malo teže. Pitanje što je djed radio u ratu se još uvijek radije ne postavlja.

https://p.dw.com/p/3OS8o
Koncentracijski logor u Trzebiniji u Poljskoj, pogled na barake i žičanu ogradu, fotografija nastala 1945.
Koncentracijski logor u Trzebiniji u Poljskoj, fotografija nastala 1945.Foto: picture-alliance/akg-images

Gabriele Palm-Funke se još dobro sjeća trenutka kada je prije dvanaest godina počela istraživati obiteljsku prošlost. Sa sinom i majkom je krenula posjetiti majčino rodno mjesto u Šleziji, u današnjoj Poljskoj. Za večerom su sjedili za stolom i pričali o prošlim vremenima, o Gabrielinom pokojnom djedu. I odjednom je majka rekla: „Te ljude sa žutom zvijezdom nikad neću zaboraviti".

Palm-Funke je u tom trenutku doživjela šok, ali to nije pokazivala. Iste večeri je saznala da je njezin djed bio čuvar u koncentracijskom logoru Trzebinia (naslovna fotografija) nedaleko Auschwitza. Kao šestogodišnjakinja, Gabrielina majka je posjetila ovo mjesto i sjeća se logoraša sa žutom davidovom zvijezdom na rukavu.

Nakon povratka u Njemačku teologinja Palm-Funke je počela istraživati po datotekama, sve dok u jednoj knjizi nije pronašla svjedočenje jednog preživjelog logoraša koji je njezinog djeda, bivšeg čuvara Luboeinskog zbog brutalnosti nazvao „životinjom". „U tom trenutku mi je gotovo pozlilo", priča Palm-Funke. Obuzeo ju je beskrajan osjećaj ljutnje i srama. I prije svega pitanje: zašto nitko u obitelji nije govorio o djedu koji nikad nije bio kažnjen, iako je ustrijelio jednog 17-godišnjaka?

Samo mali dio osuđen

No Gabrielin djed nije iznimka. Procjenjuje se da je za vrijeme nacionalsocijalizma između 200 i 250 tisuća stanovnika Njemačke i Austrije, kao i mnogi „Folksdojčeri" iz cijele Europe sudjelovalo u ratnom zločinu. Samo jedan mali dio je nakon rata i osuđen.

No kad je u pitanju odnos prema razdoblju između 1933. i 1945., Njemačka je učinila dobar posao za što se i međunarodno uzima kao primjer nekim drugim zemljama koje se teško nose sa suočavanjem s povijesnom istinom. U Njemačkoj postoji veliki broj spomenika i spomen-ploča. U školama se uči o nacionalsocijalizmu. No unatoč tomu je ova tema u obiteljskom krugu ostala tabu. I to do dana današnjeg.

Lojalnost prema obitelji je sad manje važna

32-godišnja Lena Ditte Nissen od svoje 14 godine zna da je u njezinoj obitelji bilo počinitelja. U svom stanu u Kölnu nam pokazuje fotografije svoje prabake Nanne Conti, predsjednice strukovne udruge babica za vrijeme tzv. Trećeg Reicha. I odgovorne za sustavno ubijanje novorođenčadi s invaliditetom. Tu su i slike ujaka njezinog oca, Lea Contija koji je kao voditelj zdravstvene uprave sudjelovao u pokusima na ljudima.

Peter Pogany-Wnendt i Lena Ditte Nissen
Peter Pogany-Wnendt i Lena Ditte NissenFoto: DW/M. Strauß

Ove jeseni će Nissen sjećanja svoje prabake preraditi kroz jedno umjetničko djelo. Snimke koje ju pokazuju kao brižnu majku i istodobno uvjerenu nacionalsocijalisticu. Lena Ditte se pojačano počela baviti poviješću svoje obitelji u trenutku kada su desni populisti počeli ulaziti u lokalne parlamente a 2017. i u Bundestag. „Upravo sada je važno govoriti o počiniteljima u vlastitoj obitelji mada ponekad postoji unutarnji otpor", kaže Nissen. A taj unutarnji otpor povezuje s odanošću obitelji. „Ne želite biti netko tko baca ljagu na obitelj", kaže.

Već nekoliko mjeseci kelnska umjetnica je dio jedna grupe koju sačinjavaju članovi obitelji počinitelja, ali i žrtava iz vremena nacionalsocijalizma. Peter Pogany-Wnendt pripada ovim potonjim. Njegovi roditelji, mađarski Židovi, su preživjeli Holokaust, njegov djed i baka nisu. U svojoj psihoterapijskoj ordinaciji u Kölnu na zidu stoji njihova slika.

Pogany-Wnendta zaokuplja taj zid šutnje koji vlada kada je u pitanju ovo vrijeme. Mnogi koji su sudjelovali u Holokaustu nikada o tomu nisu govorili. „Podsvjesno su ovu neobrađenu krivnju i sram prenijeli i na sljedeću generaciju. Činjenica da desne parole i antisemitizam opet bujaju u Njemačkoj može biti posljedica ovakvog ponašanja", smatra Pogany-Wnendt.

Desetljetna šutnja

Poput Lene Ditte Nissen i Gabriele Palm-Funke i Guy Hofmann je krenuo u potragu za počiniteljima u vlastitoj obitelji. Prije nekoliko godina je naišao na jedan članak o svom praujaku koji je tijekom Trećeg Reicha vodio jednu važnu ustanovu u Münchenu i koji je kratko prije završetka rata ubio jednog pripadnika pokreta otpora. Hofmann je odrastao u blizini mjesta zločina, kao dijete je tamo često prolazio. No da je u tomu svemu sudjelovao i netko iz njegove obitelji, o tomu se kod kuće nije govorilo.

Fotografija od djeda i bake Petera Pogany-Wnendta
Ostala je samo fotografija od djeda i bake Petera Pogany-Wnendta Foto: DW/M. Strauß

Hofmann ima osjećaj da stoji na početku istraživanja. „Što više informacija sakupim to mi je lakše", kaže. No gorak osjećaj u ustima je uvijek prisutan. „Često me prati osjećaj da blagostanje moje obitelji može biti povezano s oduzimanjem imovine Židovima", kaže.

Nedavno se susreo s unukom čovjeka kojeg je njegov praujak ustrijelio. I dalje mu je važno rasvijetliti i posljednju tamnu tajnu svoje obitelji.