Dil na klimavim nogama | Komentar | DW | 12.08.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Komentar

Dil na klimavim nogama

Njemačka od sada može da vrati u Španiju one izbjeglice koje su tamo već zatražile azil. Iste sporazume bi Berlin htio sa Rimom i Atinom. Ali to je više marketing nego rješenje problema, komentariše Rupert Vidervald.

Zvuči kao uspjeh: od ovog vikenda izbjeglice zaustavljene na njemačkoj granici mogu biti vraćene u Španiju ako su tamo već podnijele zahtjev za azil. Španija je trenutno zemlja u koju pristiže najviše izbjeglica, jer je Italija odbila prijem ljudi spašenih na moru, a Grčka postala ćorsokak za većinu došljaka.

Ali, o sporazumu Njemačke i Španije je malo poznato. Nekoliko šturih redaka na Tviteru, par uzgrednih rečenica na konferenciji za štampu u Berlinu. Izgleda da je njemačkom Ministarstvu spoljnih poslova prevashodno važno da naglasi kako Španija niti traži niti očekuje protivuslugu.

Ipak se može očekivati da će zvanični Berlin i te kako voditi računa da Španija dobije potrebne resurse kako bi zbilja registrovala migrante i obradila njihove zahtjeve za azil. I o tome je tokom vikenda bilo riječi u razgovoru kancelarke Angele Merkel tokom posjete španskom premijeru Pedru Sančezu.

Sporazum nije bogzna kakav uspjeh jer tek mali broj potražilaca azila registrovanih u Španiji preko Francuske stiže do Njemačke. Još je manji broj takvih koji stižu preko njemačko-austrijske granice.

Uz to su izgleda u Madridu insistirali da proces deportacije u Španiju bude obavljen u 48 sati od pojavljivanja migranta u Njemačkoj. Ko zna kako funkcioniše njemačka birokratija ima svako pravo da sumnja da je takva brzina moguća.

Ko su ovi ljudi?

Uz sve to niko ne zna koliko će Sančez sa nestabilnom većinom u parlamentu opstati u premijerskom sedlu. Sporazum može propasti sa sljedećom političkom krizom u Španiji.

Dil Berlina i Madrida je, dakle, na klimavim nogama i bez velikog efekta. Glavni cilj njemačke vlade ostaju slični sporazumi sa Italijom i Grčkom. Svi takvi sporazumi imaju prije svega funkciju u unutrašnjoj politici – njih bi kancelarka knjižila kao uspjehe i koristila za odbranu od onih koji je kritikuju zbog tobože previše liberalne izbegličke politike.

To sve ne bi smjelo da skrene pažnju sa stvarnog, ni izbliza rješenog problema: još uvijek desetine hiljada ljudi od Avganistana do posljednjeg kutka Afrike kreću na put ka Evropi pristajući na rizik da skapaju u pustinji, da se udave u Sredozemnom moru ili da ih krijumčari pretvore u roblje. Sve im izgleda bolje od ostanka kod kuće.

Kada stignu u Evropu, ovi ljudi su zapravo stigli na kontinent koji se protiv fenomena bori starim načinom – dizanjem utvrde. Dio priče je i sporazum Njemačke i Španije. On neće biti dovoljan. Djeluje da političke snage Evrope trenutno nemaju volje i snage za nešto više.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android