Desničarsko nasilje u porastu | Politika | DW | 20.01.2015
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Desničarsko nasilje u porastu

Nakon ubistva jednog eritrejskog azilanta u Saksoniji, među izbjeglicama se širi strah od desničarskih ekstremista. O tome za DW govori Robert Kuše, šef Savjetovališta za žrtve desničarskog nasilja u Drezdenu.

DW: Gospodine Kuše, smrt eritrejskog potražioca azila još nije rasvijetljena i možda ne bi trebalo da spekulišemo. Ali, Vi ste razgovarali sa sustanarima ubijenog. Šta su Vam rekli?

Kuše: Šokirani su, naravno, onim što se desilo. Ljudi su u strahu da bi i sami mogli da budu žrtve. Rekli su i da su tokom posljednjih nedjelja sve češće bili na meti rasističke diskriminacije. Naglasili su da je leš bio obliven krvlju, a to protivrječi početnim izjavama policije.

U Drezdenu je u svakom slučaju sve više pripadnika Pegide, broj im se posebno povećao nakon napada u Parizu. Da li i Vama dolazi sve više ljudi koji su žrtve desničarskog nasilja? Vidite li u tome neku vezu?

Vezu vidimo u tome što nam sve više ljudi kaže da je "pukla brana" kada je riječ o diskriminaciji - kao i da sada češće čuju rasističke komentare na ulici. Ne bih želio da uspostavljam vezu između Pegide i rasističkih zlodjela u Saksoniji. Sigurno je, međutim, da je u poslednje dvije godine rasističko nasilje u porastu.

Spekulationen um Tod eines Afrikaners in Dresden

Zagonetna smrt eritrejskog azilanta izazvala veliki strah među izbjeglicama

Ubijeni Eritrejac je živio u naselju solitera u jednom predgrađu Drezdena. S obzirom na socijalnu situaciju, nije li to mjesto koje je problematično za potražioce azila?

To je teško reći. S jedne strane, tamo živi mnogo ljudi. Tamo još uvijek postoji gradski stambeni prostor u koji ljudi mogu da se smjeste. Naravno da bi bilo bolje kada bi mjesto bilo bliže centru, ali to naravno rješavaju gradske vlasti. Mora se reći i da oni koji tamo žive pokazuju saosjećanje, pa i kada se radi o problemima sa desničarima. To je područje na kome živi mnogo ljudi sa malim primanjima; mjesto gdje postoje socijalna trvenja.

Ubijeni azilant nije bio u masovnom prihvatilištu, već je zajedno sa još nekoliko ljudi iz Eritreje živio u četvrti koja je relativno problematična. Kako Vi na to gledate, da li ga je trebalo smjestiti u takav jedan stambeni blok?

Za izbjeglice, koje su došle sa traumama, mnogo je bolje da budu smještene u prostor u kome ima još ljudi koji govore njihov jezik. Važno je i da postoji više soba u koje svako može da se povuče u svoju privatnost, što sa velikim sabirnim centrima nije slučaj.

Šta savjetujete izbjeglicama odnosno azilantima, koji Vam se obrate za pomoć?

To zavisi od njihovih konkretnih problema i potreba. Načelno im savjetujemo da prijave desničarsko nasilje, da ga učine vidljivim, kako bi počinioci mogli da budu kažnjeni. Ali, sa njima mnogo i razgovaramo kako bismo im pomogli da mentalno prerade ono što su doživjeli, a i da bismo bolje razumjeli šta oni žele da se uradi na polju odnosa sa javnošću.

Da li biste išli tako daleko da ljudima kažete: idite radije u Zapadnu Nemačku - tamo će se prema Vama bolje odnositi.

To, nažalost, nije moguće, jer se sa centralnog mjesta odlučuje o tome gdje će potražioci azila u Njemačkoj dobiti smeštaj.

Izgleda da su rezerve prema strancima jednostavno veće u Saksoniji.

Moglo bi se tako reći na osnovu onoga što se poslednjih nedelja dešavalo na ulicama. U Šnebergu i drugdje smo imali pravu rasističku mobilizaciju protiv prihvatilišta za azilante. Vidjeli smo da u Saksoniji sa takvim ciljem na ulice može da se izvede dosta veliki broj ljudi. A to ulijeva strah.

Zašto baš u Saksoniji, kada je tamo udio stranaca u društvu tako mali?

Ponekad se ljudi teško navikavaju na novo. Ali postoje i čvrsti obrasci stavova prema strancima. Možda ni političari tamo nisu pokrenuli dovoljno društvenih diskusija. 90-ih godina se još govorilo: "Saksonac je imun na desničarski ekstremizam", što nije bilo tako.

Reklama
default

Kako se raspala Jugoslavija?

Ratna dešavanja koja su pratila raspad SFRJ bila su razorna za region. Novonastale države izlaz iz krize vide u ulasku u EU. Jedan od uslova za brže eurointegracije, koji stiže iz Brisela, jeste regionalna saradnja.