Depresivni život u dijaspori | Komentar | DW | 07.03.2013
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Depresivni život u dijaspori

Doseljenicima u Njemačku često nije lako: tuguju za domovinom, rodbinom i prijateljima koje su ostavili, muči ih kriza identiteta. U najgorem slučaju upadaju u teške depresije.

Sara B. (pravo ime je poznato redakciji) je prije nekoliko godina upala u tešku depresiju. Odjednom joj je sve postalo svejedno. Danas 27-godišnja studentica nije više uspijevala ujutro ustati iz kreveta. Bila je loše raspoložena i bezvoljna. Onda je potražila pomoć kod jednog psihoterapeuta i intezivno se pozabavila svojim životom i identitetom.

Sarini roditelji su Marokanci. Njezin otac je početkom 70-ih godina prošlog stoljeća došao u Njemačku kako bi osigurao bolji život sebi i svojoj obitelji. Sarina majka koja je s 19 godina krenula za svojim mužem u inozemstvo često se osjećala diskriminiranom i izoliranom zbog svog lošeg njemačkog. Kao posljedica toga se kod nje razvio sveprisutni strah koji je čest kod takozvanih "gastarbajtera".

Symbolbild Außenseiter Einsamkeit

Diskriminacija i izolacija mogu odvesti u psihičku bolest

Arif Ünal se pozabavio njegovim korijenima: "Gastarbajteri nisu znali njemački, nisu imali nikakvih kulturoloških informacija o Njemačkoj. I to im je stvaralo veliki pritisak. Neki se nisu usuđivali ni prijeći cestu preko crvenog na semaforu. Oni su minunciozno pazili na sve da ne bi slučajno napravili neku grešku." Ünal, političar Zelenih u pokrajinskom parlamentu Sjevernog Porajnja i Vestfalije, u Kölnu vodi Socijalno-psihijatrijski centar za migraciju koji ima za cilj poboljšati zdravstvenu zaštitu od psihičkih oboljenja kod doseljenika. On svakodnevno sluša priče poput one Sarine majke.

Opsesivnost kao posljedica migrantske traume

Sarina majka je posljednjih godina razvila opsjednutost pranjem. Kod nje sve mora biti čisto. Dotakne li cipele, odmah mora oprati ruke. Od čestog pranja koža na njezinim rukama je suha i ispucana. Odakle ta opsesivnost? "Ja vjerujem da se se ona razvila iz straha od predrasude o 'prljavim strancima'", kaže Sara.

Symbolbild Depression Trauer

Mnogi migranti u Njemačkoj pate od depresije

Opsesivnost kakvu nalazimo kod Sarine majke može biti tipična posljedica migracije, objašnjava Arif Ünal: "Migracija ne vodi automatski u bolest, ali ako postoje ostale predispozicije, ona može biti odlučujući faktor, 'okidač'".

Sarina obitelj uvijek je iznova suočena s rasizmom i predrasudama. Mjesto u kojem žive slovi kao utvrda neonacista u Sjevernom Porajnju i Vestfaliji. Jednom godišnje desni ekstremisti marširaju kroz njega. Sarina obitelj se za to vrijeme zatvara u kuću. Za Saru je jednako teško podnositi i suptilni rasizam na kojega nailazi u svakodnevnici. Tako je njezina učiteljica u osnovnoj školi greške koje je radila s otvorenom zluradoššću prezentirala pred čitavim razredom. Sara se osjećala osramoćena pred drugom djecom.

Na jednom razrednom izletu u šumu učiteljica je zaboravila da je Sara muslimanka I da ne smije jesti svinjetinu. Za večeru je skuhala varivo s hrenovkama. Iako je Sari želudac kruljio od gladi, nije ništa pojela. Do danas nije sigurna je li njezina učiteljica namjerno “zaboravila” da je Sara muslimanka ili joj je samo nedostajalo interkulturalne senzibilnosti.

„Jesam li Njemica? Jesam li Marokanka? Što sam?“

Činjenica je da se Sara kao jedina muslimanka u svom razredu uvijek osjećala izopćeno. Stalno je pratio osjećaj da zapravo nikud potpuno ne pripada. „U Njemačkoj sam uvijek Marokanka. Ljeti na odmoru u Maroku sam uvijek Njemica“, priča.

Ako se situacija migranata nakon dolaska u novu domovinu ne poboljša, ako se ne ostvare njihove prododžbe, ako die tamo dočekaju nasilje, rasizam i izolacija, oni mogu psihički oboljeti, ukazuje Arif Ünal. To se može očitovati I u problemima identiteta, kao u Sarinom slučaju. Ona do danas ne zna što bi rekla za sebe: “Jesam li Njemica? Jesam li Marokanka? Jesam li njemačka Marokanka ili marokanska Njemica? Čini mi se da imam dva identiteta.“ I s obzirom na situaciju, iz torbe vadi onaj koji osoba preko puta nje očekuje: na fakultetu želi biti moderna i živjeti bez konvencija. Njezina marokanska strana je pak puno konzervativnija. Tu se cijene tradicionalne vrijednosti. Obje strane je teško ujediniti.

To posebno upada u oči tijekom vikenda. Za njezine studentske kolegice je samo po sebi razumljivo da se die u disko. Kad Sara izađe s njima, muči je grižnja savjesti i pitanje: jesam li ja sada iz marokanskog gledišta nedolična osoba koja ne poštuje vrijednosti? Kada ide u provod uvijek pazi da je ne vidi koji Marokanac. Stalno se pita: „Što bi mislili o meni?“ Rastrganost između dva svijeta, dvije kulture u Sari uvijek stvara pomutnju, nesigurnost, strah: „Bojim se određenih situacija i života općenito.“

Psihoterapijom do izlaza iz krize

Arif Ünal Bündnis 90 Die Grünen

Arif Ünal

Arif Ünal ukazuje da - ovisno o jačini simptoma - postoje različite metode za izlječenje psihičkih oboljenja kao posljedice migracijskih trauma. Simptomi se mogu terapirati lijekovima, ali za uklanjanje uzroka nužno je potrebna psihoterapija kakvoj se podvrgla Sara. "Uz pomoć svog terapeuta pokušavam pronaći način da živim s obje moje strane. Većina mojih članova obitelji i prijatelja se odlučila samo za jednu, ali ja to ne mogu. Ja ne mogu reći: ja sam Njemica ili ja sam Marokanka. I to moram prihvatiti. Ali put do toga je još dug...", priča mlada studentica. Ali sada već na svoju situaciju može gledati s dozom humora: "Ah da, u međuvremenu imam još i treću ličnost - njemačko-marokansku. I ona onda s čuđenjem odmahuje glavom dok promatra one druge dvije..."

Autori: Anna Peters/Dunja Dragojević

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić