Publika je htjela da bude uz mene u ova teška vremena
15. septembar 2020
On se smatra se jednim od najvećih pijanista s početka 21. vijeka. 2011. godine, kada mu je bilo 20 godina, pobijedio je na legendarnom moskovskom takmičenju Čajkovski. Danas je Danil Trifonov svjetski poznati virtuoz na klaviru. Trifonov, rođen 1991. godine u ruskom gradu Nižnji Novgorod, studirao je prvo u Moskvi, a kasnije na Cleveland Institute of Music u SAD-u. Danas živi u New Yorku. Časopis Gramophone je ovog dobitnika nagrade Grammy proglasio za umjetnika godine. Trifonov je razvio posebnu strast prema romantičnoj muzici, ali se u posljednje vrijeme posvetio i drugim stilovima: klavirskim večerima s muzikom Johanna Sebastiana Bacha ili nedavno na Salzburškom festivalu presijekom muzike 20. stoljeća . Tamo se sastao sa urednikom muzičke redakcije DW Rickom Fulkerom.
Gdje ste se zatekli kada je društveni život počeo zamirati usljed korone?
Toga dana u martu trebao sam održati koncert u Kansas City-ju. Na programu je bila "Umjetnost fuge” Jochana Sebastiana Bacha. Oko 11 sati, kada sam bio na putu prema koncertnoj dvorani, dobio sam poziv. Rečeno mi je da su svi koncerti i manifestacije u ovoj američkoj državi otkazani. Odmah sam se vratio u New York. Potom sam živio dva mjeseca u Dominikanskoj Republici a kasnije u jednoj kući van New Yorka. Tek sam se prošlog mjeseca vratio u New York.
Šta ste radili tokom tih pet mjeseci?
Sa uživanjem sam otkrio muzičke komade, koje sam posljednji put svirao kao tinejdžer. To su sonate Béle Bartóka i mazurke Frédérica Chopina. Izvježbao sam i kompozicije za narednu sezonu, npr. Beethovenov Treći klavirski koncert, Brahmsov Prvi klavirski koncert i pojedinačne kompozicije Brahmsa, Debussyija, Webera i Mussorgskog.
Jeste li tokom pandemije korone svo vrijeme bili sami sa svojom muzikom?
Pojedini ljetnji festivali u Evropi i SAD-u su ipak održani. Tako sam svirao Bachovu Umjetnost fuge i Slike sa izložbe Mussorgskog na jednom američkom festivalu u Tanglewoodu i Aspenu. U Belgiji sam svirao na Verbier-festivalu skupa sa Joshuom Bellom Brahmsovu Četvrtu sonatu za violinu a dobio sam priliku da predstavim još nikada snimljena djela Dmitrija Šoštakoviča na istoimenom festivalu u Njemačkoj.
Mnogi umjetnici su tokom pandemije pričali koliko su im nedostajali ljudi odnosno publika na koncertu. Je li i Vama publika jako važna?
Svakako. I kada snimam CD, sviram pred publikom, uglavnom posljednjeg dana snimanja. Shvatio sam, međutim, da nakon dužeg nenastupanja pred publikom, moram ponovo da se navikavam na javne nastupe. U takvoj situaciji čovjeku postane jasno kakav je blagoslov moći odlaziti na turneje i redovno nastupati.
Kako vas je doživjela publika u Salzburgu?
Jasno sam osjećao da su ljudi koji su došli na koncert, kako publika tako i umjetnici, željeli da budu tu uz mene u ova teška vremena. I ja sam u Salzburg doputovao ekstra iz SAD, što nije baš bilo jednostavno.
Ponekad, kada svirate, ja ne čujem samo note već i boje, glasove, prirodne pojave. Da li vam ti nemuzički fenomeni prolaze kroz glavu kada svirate?
U pitanju su opšta stanja duše. Ponekad mi neka priča spontano padne na pamet, nešto posve novo. Ali mogući su i izvori inspiracije van muzike. Jednom je u Dortmundu na programu bio Liszt. Toga jutra sam bio na izložbi slika El Greca. Kasnije tokom koncerta sam primijetio kako me je tokom sviranja sonate pratio El Grecov svijet slika.
Šta sve planirate, šta stoji na Vašem programu?
Korona je zaustavila neke projekte i snimanja. Sretan sam međutim što mogu da najavim album sa muzikom koju su napisali Skrjabin, Stravinski i Prokofjev. Izaći će u novembru.
Pročitao sam da je Skrjabin za Vas bio veoma važan kompozitor
Kada sam odrastao, on je bio moj najomiljeniji kompozitor. Zbog njegovih kompozicija počeo sam da ozbiljno da shvatam klavir.
To što ste pristup svijetu klavira ostvarili preko Skrjabina čini mi se veoma zanimljivim, tim prije što je on bio prilično usamljen u tom svom svijetu muzike.
On se stilski neobično duboko razvio. Ali ono što me najviše impresionira kod njega je autentičan način izražavanja. Njegova muzika teče prirodno, nekako organski. Osjeća se da on ne pokušava da komponuje već da muzika sama izlazi iz njega – poput poezije. Začudo i Mocarta tako doživljavam, mada su stilski oni dva potpuno različita svijeta.
Skrjabin je bio sinestetičar. Mogao je vidjeti tonove i čuti boje. Imao je veliku viziju umjetničkog djela budućnosti, koje će obuhvatiti sva čula pa i čula mirisa i dodira – i to na početku 20 stoljeća.
Je li on tragična figura, jer sanjao je o stvarima koje se ne mogu realizovati. Ili je ostvario sve što je žio da ostvari?
Vjerovatno je imao sumnje u pogledu toga mogu li njegove ideje uopšte biti realizovane. Ali za mene je najvažnija ljepota samih ideja a ne neizostavno i njihova funkcija odnosno realizacija. Kada bi tražili samo ideje, koje bi se mogle realizovati, one bi bile dosadne. S druge strane, mnogo od onoga što sanjamo, nije ostvarljivo. U tome je njegova vizija: potpuna odvojivost od funkcionalnosti. Skrjabinu je važno „biti" ali važan mu je i pogled s one strane stvarnosti.
On je svojom umjetnošću želio unaprijediti razvoj ljudi?
To ima veze sa tom epohom. U ruskoj istoriji umjetnosti ona je poznata kao Srebrna epoha koja je obuhvatala različite muzičke forme: od poezije, preko slikarstva i muzike, do filozofije. U umjetnosti je bilo više pravaca: simbolizam, impresionizam... a u centru su stajali umjetnici i na desetine filozofskih pravaca.
Skrjabin nije imao mnoge već samo jedan specifičan umjetnički pravac.
Da, Skrjabin je zapravo bio filozof.