Dan kada su počele padati bombe

Ni diplomatska uvjeravanja, ni predloženi kompromisi, ni međunarodno sročeni zahtjevi, ni postavljeni ultimatumi... – ništa nije bilo od koristi. Čak su i unatoč višestrukoj vojnoj prijetnji NATO-a jugoslavenske snage u proljeće 1999. nastavile proganjati Albance s Kosova. Nakon što je u francuskom Rambouilletu propao i zadnji pokušaj da se do rješenja sukoba dođe pregovorima.

Za Sjevernoatlantski savez je baš kao i za njemački Bundeswehr, koji je u akciju odaslao izviđačke zrakoplove tipa „Tornado“ s posadom, to bila prva oružana operacija od njihova osnutka. Angažmanu je u Njemačkoj prethodila žučna i kontroverzna politička rasprava koja je zamalo bila dovela do raspada vladajuće koalicije socijaldemokrata i Zelenih na čelu s kancelarom Gerhardom Schröderom i ministrom vanjskih poslova Joschkom Fischerom, ali i podjele među pacifistički nastrojenim Zelenima. Da je odluka o intervenciji NATO-a ipak bila ispravna, u to je i dan-danas čvrsto uvjerena većina parlamentaraca u Berlinu.

Teška odluka

Glava pognuta, čelo naborano, glas prigušen: Vidi se da joj je tema neugodna. „Bilo nam je beskrajno teško i bolno donijeti odluku o sudjelovanju u ratu“, prisjeća se Uta Zapf. Ta odrješita 67-godišnja zastupnica iz njemačke Socijaldemokratske stranke ne predsjedava bez razloga upravo parlamentarnom pododboru za pitanja razoružanja, kontrole naoružanja i neširenja oružja. No, ona ipak smatra da je vojna intervencija NATO-a protiv Jugoslavije, unatoč golemim materijalnim i ljudskim gubicima, bila neizbježna:

„Danas sam, baš kao i onda, uvjerena da je postupak bio ispravan, da je ugasio požar kojim je bio zahvaćen cijeli Balkan, a koji bi bio dodatno destabilizirao čitavu regiju. Učinak je opravdao sredstvo, jer se pomoglo mnogim jadnim ljudima koji su beskrajno patili pod represijom. Najgore je što je rat trajao strašno dugo i što nastalu štetu nije lako nadomjestiti kroz Pakt o stabilnosti i drugom vrstom potpore. Osim toga, društvu iz Miloševićeva doba treba vremena za demokratski preobražaj. Ono je i danas podijeljeno, ali manje nego prije deset godina.“

„Cilj je opravdao to sredstvo“

Zračnim napadima na vojne ciljeve NATO je, kako je tada priopćeno, režim Slobodana Miloševića htio onemogućiti u „daljnjim teškim i sustavnim povredama ljudskih prava“ te spriječiti humanitarnu katastrofu na Kosovu. Prethodno su sva svjetska nastojanja da se sukob riješi na miran način protekla bez uspjeha. Zbog toga su čak i dotad inače strogo pacifistički nastrojeni Zeleni nakon žestoke debate i po cijenu prijetećeg raskola među članstvom većinski glasovali za sudjelovanje Bundeswehra u akciji. No, spoznaja da se kao stranka na vlasti ne mogu načelno u cijelosti odreći monopola na primjenu oružane sile ostavila je duboke ožiljke. Winfried Nachtwei, dugogodišnji istaknuti član kluba zastupnika stranke Zelenih u Bundestagu, je svoj spokoj pronašao u slojevitom pristupu problemu:

„Rat protiv Savezne Republike Jugoslavije bio je loše i krajnje upitno sredstvo. No, pod tadašnjim okolnostima, nakon što su propuštene brojne prilike za izlazak iz konfliktne situacije, postojale su samo još lošije alternative. Dakle, u konkretnim uvjetima je bilo ispravno intervenirati, ali akcija ni na koji način ne smije služiti kao uzor ili presedan.“

„Ilegalni napadi“

Wolfgang Nešković se ni mnogo godina kasnije nije želio pomiriti s takvim pogledom na stvar. Bivši sudac Vrhovnog suda Savezne Republike Njemačke sa srpskim korijenima je 2005. istupio iz stranke Zelenih. Danas je slobodni zastupnik i član frakcije Ljevice u Bundestagu. Prema njegovom mišljenju, a ono – kako ističe – nema veze s njegovim porijeklom, napadi NATO-a na Jugoslaviju bili su trostruko ilegalni:

„Bila je to jasna povreda međunarodnog prava, jer akciju nije odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a. Sudjelovanje Bundeswehra se kosilo s Ustavom, jer nije bio napadnut njemački teritorij. Pravno je prekršena i povelja NATO-a, jer nije bila napadnuta ni jedna zemlja-članica vojnog saveza. Dakle, taj je rat bio teška povreda međunarodnog prava pa već samim tim velika, velika pogreška.“

Prema službenim srbijanskim navodima, u zračnim udarima NATO-a poginulo je oko 1.000 vojnika i redarstvenika te 2.500 civila. Oko 10.000 ljudi je ranjeno. Za vrijeme 79-dnevnog bombardiranja uništene su brojne ceste, mostovi, zračne luke, elektrane i industrijski postrojenja, ali i civilni ciljevi poput bolnica, škola ili stambenih naselja. Materijalna šteta se procjenjuje na između 30 i 100 milijardi američkih dolara.

„Osamdeset posto svih napada je bilo upereno protiv civilne infrastrukture, a ne protiv srbijanskih postrojba. To znači da je zemlja bombardiranjem vraćena u kameno doba. Mnogi mladi ljudi koji bi mogli pomoći u njezinoj obnovi su napustili Srbiju. Srbi su trenutno zakinuti narod Europe“, tvrdi Nešković. U jeku najžešćeg bombardiranja iz NATO-a su stizale dojave o tome da su srbijanske postrojbe „nasumce“ pobile i do 100.000 kosovskih Albanaca.

Milijun izbjeglica

Otprilike milijun ljudi je, prema podacima Međunarodnoga crvenog križa, privremeno moralo napustiti svoje domove. Većina je utočište našla u susjednim zemljama Makedoniji i Albaniji. Za „etničko čišćenje“ Nešković ipak ne želi ni čuti:

„Danas znamo da je tek nakon napada NATO-a došlo do masovnog bijega s Kosova. To dokazuju brojna izvješća Ministarstva vanjskih poslova o postupcima odobravanja azila. Njemačka je javnost obmanjena. Sve je prikazano kao humanitarna intervencija, dok se zapravo radilo o demonstraciji sile NATO-a.“

Tome najodlučnije proturječi Ruprecht Polenz, predsjednik parlamentarnog odbora za vanjsku politiku. Bez obzira što obnova traje dulje nego se očekivalo i što ima udaraca u razvoju, on smatra kako je intervencija bila opravdana. Dodaje da u ono vrijeme nije bilo razumne alternative te da bez vojnog angažmana NATO-a rat na Kosovu ne bi bio zaustavljen. Za prosperitet zemlje je, zaključuje ovaj demokršćanski političar, sada od ključne važnosti europska perspektiva:

„Ispruženu ruku Europe je nemoguće previdjeti pa se nadam da će politika EU-a Srbiji jasno dati do znanja da ondašnji napadi nisu bili upereni protiv običnih ljudi već protiv Miloševićeva režima koji je srpskom narodu donio brojne nedaće.“

Bolje spriječiti nego liječiti

Ako su njemački političari izvukli pouke iz događaja od prije deset godina, onda je to prije svega jedno:

„Takvo stanje zakašnjelog rješavanja sukoba ubuduće pod svaku cijenu treba spriječiti. Pritom je od presudnog značaja mandat UN-a i strogo poštivanje međunarodnog prava koje je u zračnim napadima na Jugoslaviju povrijeđeno. Dakle, najbitnija pouka je da ako već moramo pribjeći vojnoj sili, onda strogo u okviru Ujedinjenih naroda.“

Winfried Nachtwei pritom zacijelo ne govori samo u ime svoje stranke Zelenih. S druge strane Ruprecht Polenz ukazuje na novine u međunarodnom pravu, proizašle iz stanja na Kosovu i napada NATO-a: „Danas govorimo o nastanku novoga međunarodnopravnog pojma obveze na zaštitu, humanitarne intervencije u slučaju kada vlada nije u stanju zaštiti stanovništvo ili je dapače kriva za najteža kršenja ljudskih prava nad djelovima vlastitog naroda.“

Rasprava o poukama

Iskustva iz rata protiv Jugoslavije će nedvojbeno još dugo zaokupljati stručnjake za međunarodno pravo, političke stranke, ali i njemačko društvo u cjelini. Taj je proces već započeo, a njegovi su odrazi na vanjsku i unutarnju politiku zamjetni na mnogim mjestima u svijetu – na primjer u kriznim žarištima poput Afganistana, potvrđuje u zaključnom osvrtu Cornelius Adebahr, znanstveni suradnik Njemačkog društva za vanjsku politiku u Berlinu:

„Danas smo u inozemstvu angažirani mnogo više, nego što je to ranije bio slučaj, ali ne kao ratnici. Naše su misije podređene međunarodnim i višenacionalnim organizacijama. One se odvijaju uz mandat Ujedinjenih naroda ili pod vodstvom Europske unije. To je vrsta sigurnosne politike koja se nužno oslanja i na vojsku, što je prije zbivanja na Kosovu bilo gotovo nezamislivo i što je zemlju promijenilo i na unutarnjopolitičkom planu.“

Autor: Goran Goić, Berlin