Da li Moskva i Kijev međusobno ratuju i u Africi?

Na prvi pogled, priča je jasna: na žutom pijesku u Maliju, tuareski borci sa svojim pomoćnicima poziraju za pobjedničku fotografiju. Odmah pored zastave separatističke tuareske paravojske MLNA stoji žuto-plava ukrajinska zastava. Poruka: Ukrajinci su učestvovali u zasjedi u kojoj je poginulo mnogo ruskih plaćenika i vojnika Malija. Predstavnik ukrajinske vojne obavještajne službe HUR dao je izjavu koja navodi na taj zaključak. Vladajuća vojna hunta u Maliju potom je prekinula diplomatske odnose sa Ukrajinom.

Na drugi pogled, priča je komplikovanija. Ukrajinsko Ministarstvo spoljnih poslova zatražilo je od Bamaka da dostavi dokaze o umiješanosti Ukrajine. I neki stručnjaci sumnjaju u tu verziju priče: „Ne vjerujem da je Ukrajina tu odigrala neku ulogu", kaže Ulf Lesing, šef kancelarije za Pojas Sahela fondacije Konrad Adenauer bliske njemačkim Demohrišćanima. „Ukrajina dobro poznaje sjever Malija jer su imali mnogo helikopterskih pilota u misiji MINUSMA. Ali, ne mogu da zamislim kakav bi višak vrijednosti Ukrajina mogla da ponudi tuareškim pobunjenicima, koji najbolje poznaju svoju regiju“, kaže Lezing u razgovoru za DW.

Šta kome koristi?

Debakl ruskih plaćenika, koji su u ime vojne hunte imali zadatak da poboljšaju bezbjednosnu situaciju u kriznoj državi, kao i nejasna uloga Ukrajine u tome, vode u pitanje: da li i u kojoj mjeri Rusija i Ukrajina vode delegirane ratove na afričkom tlu? Koji narativ kome koristi? 

Ukrajinski analitičar bezbjednosti Ilija Kusa takođe „ne vjeruje" da je njegova zemlja učestvovala u događajima u Tinzauatenu u sjevernom Maliju. On smatra da ruski mediji toj verziji priče daju veliki značaj, kaže taj ekspert Kijevskog instituta za budućnost u razgovoru za DW: „Preuzeli su je i govorili o ukrajinskoj umiješanosti, jer je to slika povoljna za Rusiju. Tako mogu da ubijede afričke zemlje da je Ukrajina zla i da nije konstruktivan partner.“ S tim argumentom Rusija može da proširi svoje vojno prisustvo u Sahelu, vjeruje Kusa.

Irina Filatova, ruska istoričarka na Južnoafričkom univerzitetu u Kejptaunu i profesorka u penziji univerziteta KvaZulu-Natal, smatra da bi Ukrajina imala interes da bude percipirana kao učesnik: „Želi da afričkim zemljama pokaže da Rusija nije svemoćna i da može da izgubi.“

Za Ulfa Lesinga, to bi nanijelo štetu imidžu Ukrajine: „Ukrajina sebi ne čini uslugu udruživanjem sa tuareskim pobunjenicima, koji se često povezuju sa otmicama, švercom i džihadistima.“ Čak ni u prijestonici Malija Tuarezi nisu popularni - istorijski, jer su ljude sa juga zemlje odvodili kao robove, a aktuelno jer su prodorom na Timbuktu 2012. godine izazvali krizu koja još uvijek traje.

Kijev na strani sudanske vojske - Moskva na obje strane

U Sudanu, oko 3000 kilometara istočnije, plamti još jedan krvavi sukob, koji se često percipira  kao delegiran rat: tamo se od aprila 2023. godine redovna vojska i specijalne jedinice RSF bore prevlast. Ukrajina ostaje vjerna vođi vojske generalu Abdel Fatahu al-Burhanu, koji ju je logistički i diplomatski podržao u odbrani od ruske invazije. Rusija je, s druge strane, stajala na strani RSF, pod čijom zaštitom grupa Vagner i drugi ruski igrači upravljaju unosnim rudnicima zlata. 

Ali Rusija nikada nije dosljedno podržavala jednu stranu u sukobu, već uvijek samo onu koja najbolje služi njenim interesima, smatra Filatova: „Rusija podržava i centralnu vladu jer ona kontroliše obalu gdje Rusija želi da izgradi vojnu bazu.“

To što se u Sudanu, skoro 16 mjeseci nakon izbijanja rata, i dalje vode intenzivne borbe, ima veze i sa isporukama oružja drugih regionalnih sila poput Ujedinjenih Arapskih Emirata i Egipta. Kijevski analitičar Ilija Kusa vidi Sudan kao sekundarni prioritet za Ukrajinu: „Naravno da je našoj zemlji interesantno svako mjesto gdje je Rusija prisutna. Logika glasi: tamo gdje je Rusija, moglo bi biti zanimljivo za nas.“

Protivnici i daleko od ukrajinskog fronta

Možda ta logika leži iza incidenta prikazanog na video snimku koji je u februaru objavio „Kijev post": kratak vieo-snimak prikazuje trojicu muškaraca sa povezima preko očiju i vezanim rukama kako kleče na zemlji tokom pretpostavljenog ispitivanja ukrajinskih specijalnih snaga. Jedan od zarobljenika tvrdi da pripada plaćeničkoj grupi Vagner - i da je u Sudanu sa zadatkom da sruši vladu. Ukrajinci i Rusi kao ratni neprijatelji - ali ne na frontu u napadnutoj zemlji, već u dalekom Sudanu?

„Prisutnost obje strane je toliko nejednaka da je teško govoriti o delegiranom ratu“, smatra Irina Filatova. „Očigledno je da se ukrajinske specijalne snage i vojna obavještajna služba Rusije bore gdje god je to moguće. Takođe je važno za Ukrajinu da se bori protiv Rusa u Africi - ali bez cilja uspostavljanja geopolitičke hegemonije kao što to Rusija nastoji.“

Osnivač i predsjednik nadzornog odbora južnoafričkog Instituta za studije bezbjednosti, Žaki Silijers, vidi znakove delegiranih ratova u Africi, ali između Rusije i Zapada u cjelini: „Imam utisak da se suočavaju u Africi.“ Silijers piše za DW da bi bio iznenađen kada zemlje poput Velike Britanije, Francuske i SAD tamo ne bi bile aktivne sa savjetima, obaveštajnim informacijama, pa čak i ciljnim podacima za vojne akcije. „Vidimo samo vrh ledenog brijega."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu