Da li je „Zid pao na Jugoslaviju“? | Politika | DW | 10.11.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Da li je „Zid pao na Jugoslaviju“?

Umalo da se tribina u Muzeju Jugoslavije pretvori u puko nabrajanje svetskih i domaćih prilika povezanih sa padom Berlinskog zida. Srećom,  vrcale su i intelektualne varnice, a glavnu ulogu su igrali veterani.

Negdje posle osam naveče, na stanici Muzej Jugoslavije, dvije brižljivo našminkane mlade Beograđanke guglaju ime Budimir Lončar. Jedna od njih zadovoljno pokazuje upravo pronađenu Lončarevu biografiju na svom pametnom telefonu, a njena drugarica komentariše uz mješavinu čuđenja i divljenje: „Osamdeset i pet? Pa čudo je da se uopšte sjeća! A dobro se drži!" Veći kompliment bivši ministar spoljnih poslova Jugoslavije Budimir Lončar nije mogao dobiti. Naime, loša matematika beogradskih omladinki podmladila ga je za deset godina – njemu je punih devedeset i pet. Shvatam da su i ove djevojke bile na istoj tribini kao i ja, koja je upravo održana u bioskopskoj sali Muzeja Jugoslavije.

Tamo sam sjeo u prvi red i posmatrao kako se sala polaku puni. Mnogo poznatih lica u čudesnom rasponu od Milomira Marića do Sonje Biserko.

Serbien Veranstaltung 30 Jahre Mauerfall in Belgrad (DW/D. Dedovic)

Posjetioci tribine u Muzeju Jugoslavije

Vremešni učesnici

Lončar je za one koji pamte Jugoslaviju bio najzvučnije među zvučnim imenima koja su govorila na tribini „Pad Berlinskog zida – 30 godina kasnije". Pored njega, na pitanja moderatora Milivoja Bešlina, inače istoričara i naučnog saradnika Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, odgovarao je i Ivan Ivanji, koji je svega pet godina mlađi od Lončara. Ovaj pisac je duže od 20 godina bio prevodilac za njemački jezik jugoslovenskog predsjednika Tita, a kao diplomata je radio i u jugoslovenskoj ambasadi u Zapadnoj Njemačkoj sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka kada mu je šef u Bonu bio – Budimir Lončar. Sljedeći učesnik tribine bio je Mihajlo Kovač, nekadašnji dopisnik Televizije Beograd iz Zapadne Njemačke, koji je za vrijeme sudbosnosnih novembarskih zbivanja 1989. boravio u Berlinu.

Napokon, ne u svojstvu živog svjedoka, već naučnog istraživača, među pozvanim gostima našao se i primjetno mlađi zagrebački istoričar, profesor Filozofskog fakulteta Tvrtko Jakovina, inače autor knjige „Treća strana Hladnog rata".  

Tribinu su organizovali Institut za filozofiju i društvenu teoriju  Univerziteta u Beogradu i Muzej Jugoslavije, uz podršku Njemačke ambasade u Beogradu.

Serbien Veranstaltung 30 Jahre Mauerfall in Belgrad (DW/D. Dedovic)

Matias Šikorski.

Dok je Lončar 1989. bio šef jugoslovenske diplomatije, Ivanji već penzioner u Beogradu, aktuelni referent za politička pitanja Njemačke ambasade u Beogradu  Matijas Šikorski bio je zapadnonjemački tinejdžer. Šikorski je pozdravio učesnike i publiku ličnim sjećanjem na to vrijeme od prije tri decenije kada je pao Zid. Iako je, kako kaže, njegova majka bila rodom sa istoka Njemačke Šikorski se sjeća da je kao i mnogi drugi ljudi na zapadu Njemačke osjećao veću bliskost  sa zapadnim zemljama u kojima je povremeno bio na odmoru nego sa DDR-om: „Taj DDR, prema kojem su se preko noći otvorile granice bio nam je relativno tuđ". On je dodao da je pet godina poslije pada Zida upoznao svoju suprugu, što ne bi bilo moguće da nije bilo tog za njega sretnog događaja. Matijas Šikorski nije izostavio činjenicu da je početna euforija poslije pada Zida vrlo brzo splasnula, čemu su, kako je rekao, doprinijeli i krvavi događaji u Jugoslaviji. „Posljedice se osjećaju sve do danas u svim zemljama nasljednicama Jugoslavije", naglasio je Šikorski. 

„Zidom su bili zadovoljni skoro svi…"

Razgovor na tribini odvijao se u dva dijela. U prvom su učesnici pokušali da odgovore na pitanje kakvi su bili Njemačka, Evropa i svijet u vrijeme podizanja Zida, kako se svijet mijenjao tokom Hladnog rata i šta je dovelo do pada Zida.A drugi dio se kretao u okvirima pitanja – gdje je u svemu tome bila Jugoslavija, te gdje su danas države proistekle iz njenih ruševina.

Najprije je zagrebački profesor Tvrtko Jakovina, dao sažet pregled istorijskih činjenica od 1961. do 1989. Njegovo izlaganje je bilo prožeto i anegdotama pa je od savremene istorije uspio napraviti zanimljivu priču za šezdesetak ljudi u publici. „Podizanjem Zida su bili zadovoljni gotovo svi, osim možda istočnih Nijemaca", obrazložio je Jakovina tadašnju ciničnu hladnoratovsku logiku, koja je radi izbjegavanje većeg zla – globalne vojne konfrontacije – prećutno prihvatala Zid. 

Jakovina je podsjetio da su već uspješno obavljene reforme u Poljskoj i Mađarskoj kao i Gorbačov na čelu Sovjetskog Saveza stvorili kontekst bez kojeg bi preomjene u DDR-u bile teško sprovodive. Isto tako smo saznali da je aktuelna njemačka kancelarka Angela Merkel u trenutku kada je član istočnonemačkog politbiroa Ginter Šabovski prije tri decenije promucao da misli da dozvola za prelazak granice za istočnonemačke građane trenutno stupa na snagu, bila u redovnoj posjeti sauni četvrtkom. Buduća kancelarka je ušla u saunu iz hermetički zatvorenog DDR-a, a izašla iz nje na susret sa svojom sretnom sudbinom u istočnonemačku državu čija je granica prema Zapadu bila u rasulu. 

Budimir Lončar je u svom izlaganju, koje je uvijek uzimalo najviše vremena, podsjetio da bi bez Vilija Branta i njegove „istočne politike", Gorbačova i naposljetku pristajanja Vašingtona da povjeruje Gorbačovu, jedva bilo moguće ponovno ujedinjenje Njemačke.

Serbien Veranstaltung 30 Jahre Mauerfall in Belgrad (DW/D. Dedovic)

Posjetioci tribine u Muzeju Jugoslavije

 Jugoslavija nedorasla Jugoslaviji

Diskusija je primjetno živnula kada je u centar stavila Jugoslaviju. 

Budimir Lončar je uzroke zaostajanja Jugoslavije za bivšim istočnoblokovskim zemljama vidio u nedovoljnoj odlučnosti da se odustane od jednopartijskog monopla na vlast: „Stalno smo imali reformsku diskusiju, a stalno smo tražili načine da očuvamo jednopartijski režim". Intelektualni i moralni kredit koji je Jugoslavija imala kao zemlja koja se emnacipovala od Moskve još 1948. i kao jedna od vodećih zemalja Pokreta nesvrstanosti naglo se istopio, a reformski napori su došli jednu deceniju prekasno. „Jugoslavija je zaostala za svojom vlastitom politikom u času kada se probudio čitav istok, koji smo mi podsticali na emancipaciju". 

Na moderatorovo pitanje, da li ima istine u srpskoj tezi iz nacionalističkih krugova da je ujedinjenjem Njemačke stvorena „njemačka Evropa" koja je onda po riječima Dobrice Ćosića bila protiv Srbije sa „austrougarskim razlozima i argumentima" Ivan Ivanji je odgovorio indirektno osvrnuvši se na stanje njemačkog jedinstva: „Njemačka se nije ujedinila. To jednostavno nije tačno". Ivanji je naveo nostalgiju za DDR-om, nezadovoljstvo na istoku zemlje, da bi zaključio da ta Njemačka koja „nije strasla" i u ove tri decenije ne može biti tako strašna. 

O reakcijama istočnih Nijemaca prije trideset godina na promjene svjedočio je iz prve ruke Mihajlo Kovač: „Između ponuđene „glasnosti" i „perestrojke" istočnim Nijemcima je više prijala „glasnost", više su je priželjkivali". On je dodao da se nisu žalili na socijalnu i zdravstvenu zaštitu, kao i na punu zaposlenost, već su željeli slobodu govora i slobodu putovanja. „Njima je, kao voda žednom, nedostajalo pravo da izađu van granica DDR-a, da se vrate kao ljudi koji su nešto vidjeli i saznali, bogatiji po mnogo čemu". 

Symbolbild Jugoslawien Zerfall (DW)

„Zid je pao pravo na Jugoslaviju", bio je komantar jednog posjetioca tribine

„Gdje smo danas?"

„Jedan zid je prije trideset godina pao, a danas zidovi niču ili su već napravljeni na sve strane", kaže Ivan Ivanji. Navodi mađarsku žicu na granici prema „prijateljskim zemljama" Srbiji i Hrvatskoj, Trampov zid prema Meksiku, zid u Maroku prema Španiji, Netanjahuov zid prema Palestincima, nevidljivi vodeni zid prema izbjeglicama na Egeju. Moderator je na tom mjestu spomenuo knjigu Ivana Čolovića „Zid je mrtav, živeli zidovi".

Tvrtko Jakovina se pomalo ironično zapitao, s obzirom na stanje u kojem se nalaze Evropa i svijet, da li možda i mi ovdje u novom dobu „možemo biti prvaci ili među najboljima zbog toga što će to biti svijet još jačih nacionalizama nego ovih što sada žive". Čujem iza sebe komentar bradatog muškarca: „To je logično, Zid je pao pravo na Jugoslaviju". Ta me je primjedba podsjetila na činjenicu da u Srbiji postoji čitava intelektualna škola koja redovno tvrdi da su svi svjetski događaji uvijek upereni protiv Srba. 

Mihajlo Kovač je poentirao mišlju: „Lakše je srušiti Zid, makar bio i berlinski, nego srušiti zidove u nama". Budimir Lončar je ipak skrenuo pažnju da je Pokret nesvrstanosti još uvijek živ i zdrav sa 123 članice. On je dodao da je bio jedini počasni gost na samitu nesvrstanih u Bakuu. „Na moju radost ili na žalost drugih jer sam jedini živi svjedok tog vremena". Lončar je rekao da nam je sudbina jedna, i da imamo rastuću opasnost od upotrebe nuklearne bombe, a da se suočavamo i sa klimatskim promjenama.

U pomalo disperznoj diskusiji sve je vrcalo od ideja i neuobičajenih pogleda koji su se ponekad samo pomalo ili nimalo ticali zadate teme.

Važno je da su poslije dvosatne diskusije dvije mlade dame na beogradskoj stanici koja se zove „Muzej Jugoslavije" shvatile ko je bio onaj vitalni stariji gospodin koji na teška pitanja odgovara kako i koliko hoće.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije