CARE: Deset zaboravljenih humanitarnih katastrofa
28. januar 2020
Jesenjska sovica je štetočina iz porodice Lepidoptera. Ona je kod kuće u tropskim i suptropskim dijelovima Amerike, ali je od prije nekog vremena nastanjena u Africi. Topla klima joj odgovara: Opstaje i množi se koliko može.
Odavno je ovaj leptir kod kuće i na Madagaskaru gdje uništava rižu, kukuruz i gomolj manioke toliko da u kombinaciji sa vremenskim fenomenom El Ninom masivno uništava žetvu.
Posljedice: Cijena osnovnih životnih namirnica je masovno porasla – i to toliko da su brojne porodice primorane prodavati svoju imovinu kako bi mogle kupiti hranu. No često ni to nije dovoljno: Brojni građani zemlje su smanjili broj svojih obroka.
Više od 2,6 miliona ljudi je koncem 2019. godine bilo pogođeno posljedicama suše koje su zbog jesenjske sovice bile još pojačane. Više od 916.000 ljudi – četvrtina stanovništva – je upućena na životne namirnice. Jer prihodi većine stanovnika Madagaskara su dovoljni samo za preživljavanje: Tri četvrtine stanovništva na raspolaganju ima manje od 1.70 eura po danu.
Madagaskar je četvrti na svijetu po hroničnoj neuhranjenosti, svako drugo dijete ispod pet godina je nerazvijeno što pogađa njegovo kognitivno i tjelesno zdravlje i povećava rizik od obolijevanje: Početkom 2019. godine se istodobno dogodila neubičajeno velika epidemija ospica sa više od 127.000 potvrđenih slučajeva i sezonska kuga. Ove bolesti pogađaju prije svih djecu.
Patnja u tišini
Kolikogod da je teško humanitarno stanje u Madagaskaru svjetska javnost to ne primjećuje. Zbog toga ono spada u jednu od deset kriza kojih nema ili jedva da ima u udarnim vijestima, a o kojima humanitarna organizacije CARE piše u svom izvještaju „Suffering in Silence“ („Patnja u tišini“).
Situacija u Centralnoafričkoj republici je drugačija. Posljednji konflikt je počeo 2013. godine i zaoštrio se 2017. Usljed borbi su brojni ljudi protjerani. Doduše početkom 2019. godine je potpisan Mirovni sporazum, ali sigurnosno stanje je i dalje napeto. Oko 2,6 miliona ljudi – što je više od polovine stanovništva – je hitno upućeno na humanitarnu pomoć.
Nasuprot tome ljudi u Burundiju pate kako zbog problema koje su stvorili ljudi tako i zbog teških klimatskih uvjeta u kojima žive. Na jednoj strani politička nesigurnost, veliko siromaštvo i teška situacija kada je riječ o ljudskim pravima, na drugoj strani prirodne katastrofe, epidemija malarije i moguće izbijanje zaraze ebolom. Sve to je primoralo brojne ljude na bijeg.
Trenutno skoro 326.000 ljudi traži zaštitu u susjednim zemljama kao što su Ruanda, Uganda i Demokratska republika Kongo. Brojni su tokom bijega izgubili svoju zemlju, više od 106 000 ljudi u Burundiju je interno iseljeno.
Razlozi nezainteresiranosti
Unatoč ovom katastrofalnom bilansu ove i druge krize ne dospijevaju na pozornicu svjetske javnosti. Za to postoje brojni razlozi, kaže Sabine Wilke, šefica Odjela za komunikaciju u organizaciji CARE: "S jedne strane zemlje i krize, koje su od velikog političkog interesa – upravo sada konflikt na Bliskom istoku – dobijaju veliku medijsku pažnju. To važi i za humanitarno stanje koje onda puno jače dospijeva u fokus."
Pažnja je po svim pravilima usmjerena mnogo više na ove regione nego na one koje međunarodni šefovi država i vlada samo rijetko posjećuju, kaže Wilke. „I geopolitičko značenje zemalja igra ulogu. S druge strane pretpostavljamo da postoji i određeno međudjelovanje: Čim jedan vodeći medij izvještava o krizi onda to čine i drugi“, kaže Wilke.
Devet od deset kriza koje CARE predstavlja su u Africi. U Zambiji ljudi pate zbog klimatskih promjena: vrućina i suša utječu na žetvu zbog čega sve više i više ljudi treba pomoć. Kenija se suočava sa poplavama i sušom. A na Čadskom jezeru stanovnici doživljavaju dramatične posljedice smanjenja razine vode na njihov kvalitet života. Jedina humanitarna kriza izvan Afrike je, prema izvještaju organizaije CARE, u Sjevernoj Koreji.
Ekonomija pozornosti
Doduše Afrika je često tema zapadnih, a među njima posebice europskih medija. Ipak upravo to, kako kaže Sabine Wilke, stoji na putu daljem izvještavanju: "Brojne teškoće s kojima se kontinent suočava vode lako u brojnim redakcijama do toga da one više ne izvještavaju o daljim krizama." Tako je, kako ona kaže, kriza o eboli dugo vremena bila u centru međunarodne pažnje. No to je očigledno, kako ona kaže, ograničilo izvještavanja o ostalim krizama. "Postoje određeni znakovi umora", kaže Wilke.
Afrika doduše s obzirom na veliki broj izbjeglica i migranata upravo za Europu igra sve veću ulogu. Ipak zemlje o kojima se govori u izvještaju CARE-a nisu u europskom fokusu: „Madagaskar je primjerice otočka država. Da bi se odatle pobjeglo od hroničnog siromaštva, besperspektivnosti i gladi mora se već puno toga poduzeti.“
I Centralnoafrička Republika ili Gambija nisu klasične migrantske zemlje. Ove zemlje su, kako navodi CARE, daleko od zone Sahela i migrantske rute na sjeveru. K tomu tamo ljudima nedostaje jednostavno sredstava za migraciju. „Oni su toliko siromašni da jedva imaju perspektivu da napuste svoju zemlju“, objašnjava Sabine Wilke.
Zanemarene krize i njihove konsekvence
Konsekvence zanemarenih kriza su velike. One doprinose tome da je danas za oko 160 miliona ljudi potrebna podrška u formi humanitarne pomoći. Za to je, kako navodi CARE, potrebno 26 milijardi eura – što je pet puta više nego što su 2007. godine procijenile Ujedinjene nacije.
Izvještaj CARE-a želi usmjeriti globalnu pažnju na krize koje do sada bile zanemarene. Izvještaj se toga prije svega usmjerava na tri grupe, kaže Sabine Wilke: na vlade i političare, na same humanitarne ogranizacije, ali prije svega na medije: „Izvještaj želi osvijestiti javnost o ulozi i mogućnostima koje mediji imaju kako bi doprinijeli tematiziranju ove problematike. Želimo ih ohrabriti i navesti na to da se nešto tematizira neovisno od broja klikova.“
Mediji igraju ogromnu ulogu, zaključuje Wilke. Jer, kako kaže, samo ako ljudi znaju o humanitarnim krizama oni mogu pomoći da se one riješe.