Bukurešt kojeg nema

Kada se čovjek bavi Bukureštom, kao što to ja činim od prije nekog vremena, neizostavno se postavlja pitanje: šta bi bilo da je bilo… Da, recimo, crvena diktatura pedesetih godina u ovom gradu nije sagradila gomile jevtinih kasarni za stanovanje, monumentalnih u svojoj ružnoći. Bile su to tada radničke četvrti za skok u industrijsku budućnost. U kojem je modernim socijalističkim ljudima oteta njihova individualnost i tradicija.

Za sinove i kćeri seljaka koji su se uselili u estetsko jednoličje, stanovi sa kanalizacijom i strujom su čak predstavljali poboljšanje životnih okolnosti. Ali i mnogi stanovnici grada čije su kuće srušene prisiljeni su da tu žive. Za njih je to bilo traumatično. Oko centra grada je nastao saobraćajni prsten, tamo gdje su ranije bile kuće, radnje i bašte malih trgovaca i zanatlija. Tako je urbani prostor groteskno izobličen, i danas su tu ogromne zgrade nanizane jedna na drugu poput zidova kanala kroz koji je usmjeren saobraćaj.

Progon bivola

Mnoge nove četvrti nisu sagrađene samo na poljanama, već i na mjestima gdje su bile farme ili sela. Tako je Titan, jedna od najvećih četvrti, smještena na područje na kojem su bila dva sela: u Dudeštiju su živjeli većinom pravoslavni seljaci a u Čopleji – bugaski katolici. Oni su pobjegli ovamo od Osmanlija, i bili su poznati po svom povrću i bivolima, i svakog jutra su dolazili u grad da prodaju sir i povrće.

O njihovom nekadašnjem postojanju ovdje svjedoči samo još njihovo groblje. Groblje u zadnjem dvorištu. Seosko groblje bez sela. No, bar su mrtvi pošteđeni selidbi. No, sa jednog drugog mjesta su i oni morali da se isele. Godine 1986. stari, seoski dio gradske četvrti Krangasi je uništen po naredbi Čaušeskua: 400 kuća, dvije škole, jedna crkva i jedno groblje. Porodice umrlih su dovedene, svi grobovi su otvoreni istovremeno, ekshumirano je 11.000 mrtvih, počelo je kolosalno skrnavljenje grobova.

Pošto je to groblje do pred taj događaj praktično radilo, smrad raspadanja je bio nepodnošljiv. Svaka porodica je dobila jedan kovčeg, mrtvi su kamionima premješteni na periferiju i tamo na jednoj poljani drugi put pokopani. Tek poslije toga, zemljište je ograđeno, zasađene su aleje sa cvijećem i druge biljke. Rođeno je groblje bez sela, za mrtve u egzilu.

Mrtvi koji nisu mogli da se bune

Staro groblje je potopljeno i čitav taj kraj je pretvoren u ogromno jezero čije su obale zapuštene. Na njegovom dnu su temelji jednog starog sela. Mrtvi se nisu bunili, a nisu ni živi, u kojima su se odavno odomaćili letargije, fatalizam i strah.

Moglo bi se reći da svaki grad mora da raste i da taj razvoj zahtijeva i žrtve. Ima mnogo primjera užurbane, štetne, loše urbane politike, kako na Istoku tako i na Zapadu. Ni ja ne želim da zaboravim da Bukurešt ima svoj šarm i predivne skrivene četvrti.

Iza komunističkih stambenih kompleksa često je nastajao neslućen seoski život. Tamo može da se diše, nema previše uzbuđenja, svuda su vile i male kuće. Mačke tumaraju naokolo. Ima mjesta sa kojih se ne vidi nijedna stambena zgrada, pa čovjek pomisli da je u nekom drugom gradu. Ali, mnoge takve idilične ulice na kraju završavaju direktno iza stambenih blokova.

Bukurešt je i pravi muzej na otvorenom kada je riječ o arhitekturi prelaznog doba. Tu su neoklasicističke, neorumunske, kuće, Art deko, Bel epok, kuće inspirisane kubizmom.

No da bi bila sagrađena druga po veličini zgrada na svijetu, Kuža naroda, koja usamljeno stoji na jednoj padini, i a bi bila sagrađena nova stambena četvrt za komunističku nomenklaturu, morale su da budu izbrisane dvije gradske četvrti – Uranus i Mihaj Voda. Njihovi stanovnici su dobili naredbu o iseljenju i morali su da napuste kuće koje su generacijama bile u posjedu porodica. Došli su buldožeri i napravili pokolj.

Tamo gdje sam nekada stanovao

Danas, gdje su samo pusta polja, ili ostaci ulica, ili ruine, u jednom imaginarnom fantomskom prostoru neki stanovnici Bukurešta prepoznaju svoju nekadašnju ulicu, kuću svojih roditelja, baštu u kojoj su se igrali kao djeca. Pružaju ruke i pokazuju nekuda, uz riječi: „Tamo sam proveo djetinjstvo."

Takvi lomovi su prisutni u biografijama mnogih građana glavnog grada. Ali, nasilje poslije političkog zaokreta nije prestalo, zbog ravnodušnosti, nekompetentnosti, korupcije, nerasvijetljenih imovinskih odnosa ili zbog špekulacija.

Političari su ostavili ovaj grad na cjedilu, baš kao što su već dovoljno često i svoj narod ostavljali na cjedilu, uposleni lažima i bogaćenjem. Mnogi dijelovi Bukurešta su zapušteni i propali. Čitave četvrti djeluju kao favele, dijelovi ulica su u ruševinama, kuće koje bi negdje drugdje bile zaštićene, definitivno su izgubljene. Sada se gradi divlje, jevtino i ružno. Ne može se reći da li je Bukurešt lijep ili ružan. Kao i u vrijeme totalitarizma, taj grad i danas na mnogim mjestima izgleda kao fantom. Fantomski bolovi su sve jači. Nažalost, nisam siguran da taj proces može da se zaustavi. Zato ostaje pitanje: šta bi bilo da je bilo…

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android