Brzim do Žepča

Aziz Ibraković iz sela Ševarlije kod Doboja, putuje brzim vozom Sarajevo-Zagreb; ide kući nakon liječenja oka. „Bio sam u bolnici u Kasindolu, (u Istočnom Sarajevu, Republika Srpska). Liječio sam oko i bogami, ne dadoše mi da odmah idem kući. Doktor mi rekao da ostanem dva dana dok mi se otok ne smiri. Eto, vidite, ja sam musliman, a imao sam isti tretman kao da sam pravoslavac. Nikakve razlike nema, ne mogu dušu griješiti. I u Doboju su mi odmah dali uputnicu za bolnicu u Kasindolu, iako ja to nisam tražio. Treba reći kako jest. A da mi je žao što su Ševarlije ostale u Republici Srpskoj, žao mi je. I to treba reći iskreno. Sve sam se nadao da će se ovi naši u Dejtonu izboriti za Doboj, ali eto, bi kako bi,“ kaže razočarano Aziz.

… i svuda sam dobro primljen

„Kako se živi u Ševarlijama?“ pitam. „Prije rata to je bilo čisto muslimansko selo, a i sada je. Svi smo se vratili i obnovili kuće. U to vrijeme, 1998. sve do 2000-te godine, mnoge su se strane humanitarne, organizacije utrkivale da nam obnove kuće. Ja sam vodio sve aktivnosti oko povratka koji je uspješno završen. Prije 4 godine predao sam drugima vođenje Mjesne zajednice, jer je posao završen. Sve smo uradili, vodu i struju i telefon, uličnu rasvjetu, obnovili školu i ambulantu. Nemamo nikakvih problema. Naša tri čista muslimanska sela gravitiraju Doboju“, kaže Aziz Ibraković i dodaje da je ipak politika ono nešto što kvari zajednički život Bošnjaka i Srba.

„Na obične ljude i ljude koji rade svoj posao, kao doktori, naprimjer, nema nikakvog refleksa ta politika. Išao sam po svim banjama u Republici Srpskoj. Bio sam u 'Trapistima,' u 'Kardijalu' i svuda sam dobro primljen. Zlo je što politika ulazi u narod. Opet se nešto kuha, samo se bojim da ovaj Prud ne postane sprud,“ kaže Aziz. Brzi voz upravo je stao u Zenici, gradu čelika. Moj saputnik iz Ševarlija komentariše smanjenje proizvodnje čeličane Arcelor Mittala Zenica, za 50 posto. „Gdje će taj jadni narod ako se zatvore pogoni Mittala? Gdje će 3 800 ljudi?“ I odgovara sam : „Na ulicu, eto gdje.“

Žepče i ćirilicom i latinicom

Brzi voz uskoro će stati u Žepču, koje je udaljeno 36 km od Zenice i 40 km od Doboja. Pozdravljam se sa Azizom. „Dođite kod nas da napravite reportažu. Ali na ljeto, da vidite kako je lijepo u Ševarlijama,“ kaže mi na rastanku. Nakon neuglednih i oronulih željezničkih stanica u Podlugovima, Visokom i Kaknju, u Žepču me dočekuje obnovljena zgrada, toliko svježe obnovljena da majstor još nije stigao da ispiše latinični i ćirilični natpis – „Žepče“.

Šef stanice Dragan Matijević kaže da ima još mnogo posla: „Biće natpis, dobićemo i perone da se može lakše ući u voz, a predviđena je i velika tenda na fasadi, kako bi se putnici, dok čekaju vlak, mogli skloniti od kiše i snijega, a ponekad i od jakog sunca,“ kaže Dragan. Stanica je stara sto godina, dva puta je gorjela i Dragan se nada da je s tim gotovo.

„Grozna nam je bila željeznička stanica,“ kaže i načelnik opštine Žepče Mato Zovko. „Drvo nam je raslo iz zgrade željezničke stanice i jedan je novinar to fotografirao i poslao u 'Dnevni avaz' gdje je bilo i objavljeno. Bruka i sramota.“ Inače, Žepče je u bivšoj zajedničkoj državi bila izrazito nerazvijena opština, a sada je u Federaciji BiH, jedna od najdinamičnijih opština po razvoju. Pitam načelnika Zovka koji mu je načelnički mandat u toku. „Peti,“ kaže. „Uuuu,“ kažem ja. „Pa, kako ste izdržali toliko?“ „Ja volim svoj posao i volim Žepče, a i rezultati su tu,“ kaže načelnik. Žepče se u prvim pisanim dokumentima pominje daleke 1458. godine, a sada ima 31.000 stanovnika koji žive na 300 kvadratnih kilometara. Hrvati su većinsko stanovništvo, ima nekoliko hiljada Bošnjaka i oko 700 Srba. Jevrejsko groblje staro 300 godina svjedoči da su ovdje nekada živjeli i Jevreji.

I katolička i pravoslavna crkva i džamija

Zaposlenih je oko 5000, a na birou 4000 nezaposlenih. Oko 5300 učenika i studenata pohađa osnovne i tri srednje škole, te Stručni studij računarstva. Mladi ljudi uglavnom rade u privatnim firmama, jer je u Žepču sve privatizirano, osim problematične tekstilne firme „Mahnjača“, koja je trenutno u stečaju. „Spašavaju nas strane investicije. Stigli su Nijemci sa svojom firmom 'CAR TRIM', koji već koriste neka prazna postrojenja 'Mahnjače'. Oni su zaposlili i radnu snagu iz naše stečajne firme. A inače, kupili su 40 duluma zemlje u našoj opštini i namjeravaju da naprave tvornicu u kojoj će se proizvoditi presvlake za putničke automobile, što je njihova osnovna djelatnost i u Njemačkoj. I iz Italije nam je stigao jedan investitor koji je takođe kupio zemljište i praviće tvornicu za preradu drveta, a zaposliće domaću radnu snagu. Sve je to rezultat i toga što smo krajnje pojednostavili administrativnu proceduru za potencijalne investitore i to se isplatilo,“ kaže načelnik Zovko i dodaje da opština stimulira i poljoprivredne proizvođače da se, u ovom vremenu globalne krize, što više okrenu proizvodnji hrane.

Razgledam grad i primjećujem da Žepče, kad su bogomolje u pitanju, ima nešto zajedničko sa Sarajevom. Na udaljenosti od samo dvjestotinjak metara, smjestile su se katolička i pravoslavna crkva i nedavno obnovljena Ferhat-pašina džamija. Tog jutra kroz grad su prošle maškare i dobro zabavile narod svojim duhovitim maskama, a među njima je bilo i maškara kojima je ovo bila prva maškarada u životu. Ana i Ivana Mamić u pratnji majke, vraćaju se zadovoljne. Same su napravile svoje maske princeza, a mama je samo malo pomogla.

Sve sam morao sam!

Na ulici susrećem i Fehima Efendića. Pitam ga kad se vratio u Žepče i kako živi. „Nije nešto, ali opet solidno. Radim, zaposlen sam. Što se tiče nacionalnih odnosa, nije baš sjajno, ali biće bolje, valjda. Bošnjaci su se uglavnom, vratili. Imovina je vraćena odmah nakon rata. Moj stan je bio dobro oštećen, tražio sam donaciju ili kredit, ali nisam ništa dobio. Sve sam morao ličnim sredstvima da popravim,“ kaže Fehim Efendić.

I Jela Ivandić pripada manjinskom narodu u Žepču. Ona je Srpkinja. „Živi se skromno. Radim u pošti, kod nas ima posla. Ne znam kako je u ovim privatnim firmama, to morate njih pitati. Zadovoljna sam, jer uvijek ima gore. Život u Žepču je udoban onoliko koliko može da bude, u ovo naše vrijeme. Nemam nikakvih problema čim imam posao, a i jedna mi kćerka ovdje radi. Druga živi i radi u Zagrebu,“ kaže Jela Ivandić.

Značajna uloga Njemačke

Damir Jukić, savjetnik načelnika opštine za nevladin sektor i mlade, kaže mi da bi trebalo da vidim, prije odlaska, nešto sa čime se Žepče zaista ponosi. To je moderni Katolički školski centar „Don Bosco“, koji je podigla Hrvatska salezijanska provincija.

Zdanje je zbilja fascinantno, iako još nije posve završeno. Pod krovom su za sada Opća gimnazija i Srednja mješovita škola, sa ukupno 510 učenika. Ravnateljica Opće gimnazije Marjana Antolović, vodi nas dugim i svijetlim hodnicima modernog zdanja. Ulazimo u savremeno opremljene kabinete i laboratorije. Biblioteka ima 18 000 knjiga. Osim nastavnih, bogate su i vannastavne aktivnosti. „Postoje među mladima animatori kulture, zabave i sporta, te zbor, kazališne i znanstvene sekcije. Naši učenici postižu odlične rezultate na takmičenjima u BiH i Hrvatskoj,“ kaže ponosno ravnateljica Antolović. Ravnatelj Srednje mješovite škole don Josip Krpić kaže da su mladi u Žepču, radoznali, veseli i otvoreni za sticanje znanja i uvijek spremni da svoj život obogate kulturnim i zabavnim sadržajima.

„Uloga Njemačke je u svemu ovome veoma značajna. Imamo obrtničku radionicu koja je u potpunosti izgrađena i opremljena uz pomoć njemačkog Ministarstva rada. Prošle godine smo od njih dobili CNC strojeve kojima se kompjuterski upravlja, što je odlična nadopuna za našu klasičnu izobrazbu učenika. Trenutno naši učenici u toj radionici, u okviru prakse, montiraju stolove i stolice za škole na Kosovu i u Albaniji,“ kaže don Josip Krpić.

Spušta se mrak nad Žepče i ja čujem pisak voza koji će me odvesti iz ovoga grada. U kupeu je Felix Weiss iz Erfurta u Njemačkoj. Studira antropologiju i na nekoj je vrsti studijskog putovanja Bosnom i Hercegovinom. Treći je put u ovoj zemlji, malo će istraživati, a ima i prijatelje u Sarajevu. I njega pitam zašto voz. „Ne volim autobus, avion je skup, a u vozu mogu upoznati zanimljive ljude i vidjeti malo krajolik,“ kaže Felix.