Brazilijanka iz Libana

Maha Mamo je danas državljanka Brazila. Živi sa svojom sestrom u gradu Belo Horizonte na jugoistoku zemlje, radi, vozi automobil i putuje u inostranstvo na neko od svojih brojnih predavanja. To se čini kao sasvim normalan život. Ali upravo to je za Mamo dugo bio neostvaren san. Ona i njen brat i sestra nisu imali državljanstvo.

Njih troje nisu imali ni libijsko državljanstvo, gdje su rođeni, niti državljanstvo Sirije, odakle dolaze njihovi roditelji.

Otac hrišćanin i majka muslimanka su iz Sirije pobjegli za Liban, jer njihove porodice nisu prihvatale njihovu vezu. „U Libanu su se moji roditelji vjenčali u crkvi, ali libanske vlasti nisu priznale ovaj međureligijski brak", priča Mamo.

Strogi zakoni razlog za neposjedovanje državljanstva

Kao posljedica toga su Maha Mamo, njena sestra Souad i brat Eddy od samog rođenja bez državljanstva. Jer, i sirijsko i libansko državljanstvo se nasljeđuje od oca. Majka svoje državljanstvo ne može prenijeti na potomke.

U Libanu pored toga ne postoji pravilo mjesta rođenja, odnosno, ako je osoba rođena u ovoj zemlji, ne znači da će time automatski dobiti libansko državljanstvo.

Prema podacima UNHCR-a, širom svijeta postoji minimalno 10 miliona osoba koje nemaju državljanstvo ni jedne zemlje. Razlozi za to su različiti, ali najveću ulogu igraju restriktivni i diskriminirajući zakoni kao što je to u slučaju Mamo.

UNHCR navodi da u 27 zemalja samo muškarci mogu prenijeti svoje državljanstvo na svoju djecu. Druge zemlje daju državljanstvo određenim manjinama i etničkim grupama, kao što to u Mjanmaru za manjinu Rohindža. Osobe također mogu da izgube svoje državljanstvo ako se promijene državne granice ili se njihovim dokumentima izgubi trag u ratu ili bijegu.

"Kao da ne postojim"

Osobe bez državljanstva imaju malo prava i suočavaju se sa brojnim preprekama i poteškoćama. U slučaju Mamo, njeni problem su počeli kada je krenula u školu: „Moja majka je išla od škole do škole i razgovarala sa direktorima. Nakon duge potrage samo jedna škola je pristala da primi mene, mog brata i sestru. "

Mamo, koja je dobro igrala košarku, nikada nije mogla da učestvuje na zvaničnom takmičenju. Pa čak i upis na fakultet je bio težak. Ali ona je ipak uspjela. Kada je Mamo morala da ide ljekaru, predavala je dokumente svoje prijateljice, jer samo tako je mogla biti primljena na pregled. 

„Kada nemate rodnog lista, ništa što dokazuje ko ste, imate osjećaj kao da ne postojite. Sa 16 godina sam shvatila koliki je u stvari bio moj problem", govori Mamo. U početku je pokušavala uz pomoć advokata da dobije libansko ili sirijsko državljanstvo. Kada to nije uspjelo, počela je da kontaktira ambasade drugih zemalja u Libanu: „Bilo mi je svejedno koju ću zemlju pitati za pomoć. Željela sam samo da riješim svoj problem. Deset godina sam primala samo odbijenice."

Brazil kao spas

Njena upornost se na kraju isplatila: Brazil je njoj i njenom bratu i sestri 2014. godine dozvolio da doputuju u ovu zemlju - u svojstvu sirijskih izbjeglica.

„Brazil nas nije prihvatio kao osobe bez državljanstva, jer u to vrijeme u brazilskom pravu nije postojala ni definicija osobe bez državljanstva. Ali ljudi iz ambasade su nam ipak željeli nekako pomoći i to je bio put koji su pronašli." U Brazilu su braća i sestre uglavnom bili prepušteni sami sebi. Nakon dvije godine im je zvanično dodijeljen azil i radna dozvola.

Mamo se nakon toga počela aktivno angažovati za osobe bez državljanstva širom svijeta, držati predavanja na konferencijama UNHCR-a i davati intervjue o ovoj problematici. Ali onda se desilo nešto tragično što je Mamo učinilo još odlučnijom u borbi protiv problema osoba bez državljanstva; „Mog brata su ubili za vrijeme jedne pljačke. Jako me razljutilo to što je on rođen kao osoba bez državljanstva, i kao takav je morao i da umre – bez rodnog lista, bez smrtovnice, kao da nikad nije postojao."

UNHCR zahtjeva reforme zakona

2017. godine je u Brazilu stupio na snagu novi zakon o migraciji koji jača prava migranata i po prvi put uključuje osobe bez državljanstva. Time se ova južnoamerička država našla korak ispred mnogih drugih država. Za Mamo i njenu sestru je taj zakon popločao put za dobijanje brazilskog državljanstva. To se konačno desilo u oktobru 2018. godine. One su bile prve osobe koje su dobile brazilsko državljanstvo, a prethodno nisu imale državljanstvo ni jedne zemlje.

Mamo još uvijek ne može da vjeruje: „Na jednoj konferenciji UNHCR-a u Ženevi pojavio se Bernardo Laferté, koordinator brazilskog Vijeća za izbjeglice i to javno objavio. Još uvijek se osjećam kao da je sve ovo san. Naša dugogodišnja borba je napokon završena. Moj brat bi bio ponosan na nas."

A Mamo je ponosna na Brazil. Na službenim događajima ova 30-godišnjakinja, koja skoro savršeno priča portugalski, uvijek oko vrata nosi brazilsku zastavu. Ona želi uticati na to da i druge zemlje promijene svoje zakone. „Moj životni zadatak je da doprinesem povećanju svijesti o ovoj temi. Svaka osoba koja od mene nauči nešto o životu ljudi bez državljanstva, je uspjeh."

UNHCR je 2014. godine započeo kampanju #IBelong, s ciljem da utiče na vlade svijeta da promjene svoje zakone i pomognu milionima osoba da dobiju dokumente, a time i prava. Do 2024. godine ova organizacija želi da okonča ovaj problem. To je ambiciozan cilj, koji je u suprotnosti sa jačanjem nacionalističkih tendencija u brojnim zemljama.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android