Bosanski Novi: Od saobraćajnog čvora do slijepog crijeva

Jutro je, peroni na autobuskoj stanici u Bosanskom Novom su prazni. Zatičemo tek jednu putnicu. Nervozna je jer ne zna kada polazi autobus za Banjaluku. U prolazu je i nije znala da na stanici odavno nema zaposlenih. Par stotina koraka dalje, na željezničkoj stanici, prije rata jednoj od najprometnijih u državi, također nema putnika, ali ima zaposlenih. "Nekad ovdje nisi imao mjesta za stati od ljudi, svi peroni su bili puni", kaže nam susretljivi radnik na održavanju pruge, koji rado priča o svemu, samo da mu se ime spominje. S nostalgijom se sjeća kada se odavde moglo putovati čak za Stuttgart. Danas, na prste jedne ruke, broji vozove koji prolaze kroz Novi Grad, kako se ova opština sada službeno zove.

Bosanski Novi se nalazio u srcu Jugoslavije, udaljen 400 kilometara od Beograda, 130 od Zagreba, 90 od Banja Luke i 320 od Sarajeva. Devedesetih, stvaranjem granica i linija razgraničenja, našao se na kraju i Bosne i Hercegovine i njenog entiteta Republika Srpska. Dugotrajne procedure i čekanja, koje svaki prelazak granice nosi sa sobom, stvorili su od nekadašnjeg čvorišta željezničkog i drumskog saobraćaja slijepo crijevo za prevoznike i putnike.

"Novi je bio drugo čvorište u bivšoj Jugoslaviji što se tiče željezničkog saobraćaja. Dnevno je prolazilo 130 vozova, što putničkih, što teretnih. Puno je ljudi radilo na željeznici i puno je putovalo. Odavde se išlo za Sarajevo, Ploče, Split, Zagreb. Samo Vinkovci su bili veće čvorište od Novog", prisjeća se Brane Lončina, jedan od najstarijih ugostitelja u Novom. Svoj restoran u centru grada, koji je uspješno vodio decenijama, nedavno je prepustio sinu jedincu. Brane, iskusni biznismen i dugogodišnji predsjednik lokalnog udruženja poduzetnika, zna koliko je bitno za mlade da stiču radne navike: "Država ne može opstati na nama, nego na mladim ljudima, koji bi morali da stiču životna i radna iskustva, da se educiraju i da jednog dana budu nosioci razvoja. Sada je takva situacija da su oni neiskorišteni i toga su svjesni. Zato i odlaze tamo gdje mogu da rade i da od svog rada žive."

 

Odlazak kao trend ili potreba?

Mladi odlaze mahom zbog loše ekonomske situacije. Opština Novi danas ima oko 1.200 radnika manje nego prije deset godina. Nekadašnji privredni giganti su propali, a uspješno radi tek par firmi koje izvoze sirovine i proizvode u zemlje Europske unije. Međutim, i njih muči prevoz robe preko granice, iako se granični prelaz nalazi doslovno u centru grada.

"Generalno nama je u posljednje vrijeme problem napravilo zatvaranje graničnog prelaza za teretni saobraćaj, tako da privrednici iz ovog dijela koji izvoze robu u Europsku uniju moraju ići na Gradišku. Zagreb je odavde udaljen nekih stotinjak kilometara, ali morate kružiti 300 kilometara preko Gradiške do Zagreba. To pogađa prevoznike, ali i druge privrednike", kaže nam Duško Damjanić, koji već desetak godina volonterski vodi jedno od rijetkih omladinskih udruženja u Novom Gradu. Duško radi i u opštinskoj administraciji, odakle je upućeno niz inicijativa prema državnim organima da se granični prelaz otvori za teretni saobraćaj. Međutim, pomaka nema, a mlade je sve teže zadržati bez novih radnih mjesta.

Hasan Žmirić, direktor zemljoradničke zadruge u povratničkom naselju Agići, prošle godine je ispratio kćerku u Njemačku. Ovaj put, čini se, zauvijek. To je njen drugi odlazak, priča nam Hasan koji se sa porodicom vratio u Novi Grad 1998. godine upravo iz Njemačke. "Čak sam vratio i kćerku koja se tad bila udala i imala dijete od godinu dana. Prije godinu dana se ona sa suprugom i mlađim djetetom vratila u Njemačku. Kod mene je ta starija unuka, koja je na fakultetu, i čim je mognu isfinansirati i ona će ići gore", kaže Hasan, s kojim razgovaramo u restoranu porodice Lončina, gdje se okupljaju i druže Novljani različitih nacionalnosti.

 

Uspješan povratak Bošnjaka

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine u ovoj opštini živi oko 6.500 Bošnjaka, što je pola prijeratne cifre, i nešto više od 20 hiljada Srba. Entitetske zastave su ovih dana istaknute na gradskim ulicama, javnim ustanovama i ponekoj kući. Povod je nedavna proslava Dana Republike Srpske, koja je podigla političke tenzije u zemlji. No, tenzija među Novljanima nema, kazuju nam trojica Bošnjaka koji se u povratku sa džuma-namaza pridružuju Hasanu na popodnevnoj kafi. Jedan od njih je Senad Bratić, potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske. On nabraja brojne projekte koji su realizirani u povratničkim naseljima Novog Grada i ističe da su međunacionalni odnosi ovdje jako korektni i mogu služiti za primjer drugim sredinama.

Posebnu pažnju lokalna vlast posvećuje mladima iz familija povratnika. "Svakom povratniku sa završenim fakultetom omogućili smo da obavi pripravnički staž u Novom", dodaje Selim Ekić, jedan od prvih povratnika u Novi Grad prije 20 godina, a danas potpredsjednik Skupštine Opštine. Međutim, mladi uprkos svemu u sve većem broju odlaze. To je postao više trend nego potreba, razočarano će zaključiti ova četvorica povratnika, prisjećajući se kako su napustili sigurnost u Njemačkoj da bi se vratili u rodni kraj u znatno težim vremenima nego što su ova danas.

Kasim Šumić, zadrugar u Žmirićevoj zemljoradničkoj zadruzi, kaže da se vratio prije 17 godina, odmah otvorio mesnicu i do danas se uspješno bavi poljoprivredom, od koje se može solidno živjeti. "To je našim mladima manje-više iz poniženja raditi. Mogu daleko bolje da žive ovdje, ako se opredijele da to rade, nego od onog šta ih zapadne da rade na zapadu", smatra Kasim. Hasan Žmirić, pak, šansu vidi u proizvodnji malina: "Svi podaci pokazuju da mi nismo u stanju proizvesti maline koliko se u Europskoj uniji može prodati, ali treba nam jak partner da se probijemo na to tržište."

Brzo se tako s pesimizma prelazi na optimizam, na priču kako se može kad se hoće, navode se pozitivni primjeri... I radnik na željezničkoj stanici s početka ove priče gaji nadu da će vozovi opet krenuti u većem broju. Načuo je da će se uspostaviti linija ka Bihaću i to ga raduje. "Da ne budemo više slijepo crijevo", kaže. No, mediji pišu da bi željeznički način putovanja u BiH uskoro mogao postati prošlost. S obzirom da su troškovi u putničkom željezničkom saobraćaju veliki, a putnika je sve manje, iz Svjetske banke predlažu da se ukine prevoz putnika. Peroni s putnicima mogli bi ostati samo daleka uspomena.