Bombardovanje, redovi za vodu i život u podrumima

Do Lisičanska se mora voziti što je moguće brže. Osim toga, niko se sada ne kažnjava za prebrzu vožnju, a ko je spor, rizikuje da ga pogodi ruski projektil.

Drum od Bahmuta do Lisičanska je zbog humanitarnog značaja ovdje prozvan „Putem života“. Njega ruska vojska želi kontrolisati po svaku cijenu. Tako bi Lisičansk i Sjeverodonjeck, dva maltene srasla grada u Luganskoj oblasti, bila odsječena od ostatka Ukrajine.

Čekajući vodu

Ulice Lisičanska, industrijskog grada koji je prije ruske invazije brojao sto hiljada duša, sada su sablasno prazne. Na svakom koraku su fasade sa rupama od granatiranja.

Ovdje ne rade sirene za upozorenje, odavno nema struje. Ljudi znaju – ako čuju detonaciju, ili potmuli zvižduk rakete, treba da legnu na pod ili smjesta potraže zaklon.

„Zastrašujuće je, ta grmljavina nad našim glavama“, kaže Vira Pavlivna. „Ovo više nije život, sjedimo u podrumima, samo danju ponekad izađemo.“

Ta starica satima čeka da stigne cisterna sa pitkom vodom kod humanitarnog centra u Lisičansku. To je jedino mjesto u gradu gdje ima više ljudi, mahom starijih. Neki čekaju vodu, drugi autobuse da napuste grad.

Vera Pavlivna ne želi da priča o politici, kao ni većina ovdje. Grad bi uskoro mogao da padne u ruske ruke, a onda riječi postaju skupe. „Još će da me ubiju da ne bih torokala“, kaže starica u šali.

A onda počinje da plače: „Ko bi se tada brinuo o mački? Ta mačka pripada mojoj djeci…"

Ne žele da odu

Djeca su pobjegla dalje na zapad, u grad Dnjepar (bivši Dnjepropetrovsk). Ali, majku nisu mogli da ubijede da krene sa njima. „Od čega tamo da živim, nije valjda od moje penzije? Kad bih iznajmila stan tamo, šta bi mi ostalo?“, pita se ona.

U njenom Lisičansku jedva da ima još dvadeset hiljada ljudi. U Sjeverodonjecku, koji je na još jačem udaru ruske artiljerije, ostalo ih je još manje.

Ostali su mahom stari, ali u jednom od bunkera čuje se i dječija graja. Dječak od jedva pet godina nudi posjetiocima slatkiše iz humanitarnog paketa. Nakon tri mjeseca u podrumu, svaka posjeta je prava senzacija.

„Crtamo i radimo domaće zadatke“, kaže jedna djevojčica. Oči su joj crvene od predugog boravka bez dnevnog svjetla.

Civili u ova dva grada – jedina u Luganskoj oblasti koje još drži ukrajinska vojska – preživljavaju samo od humanitarne pomoći. Ako ponegdje i bude namirnica da se kupe, traži se keš. Ali, njega skoro da nema jer ne rade ni banke ni bankomati.

I šoferi se boje da voze namirnice dovde, jer Rusi granatiraju drum. Kažu, ima i sabotaža.

Opasna evakuacija

„Tri mjeseca smo pokušavali da ubijedimo ljude da odu odavde, jer Rusi će skroz uništiti gradove“, kaže Serhij Hajdaj, vojni guverner oblasti. Odlazak je i dalje moguć: „Čak i ako samo deset ljudi hoće evakuaciju, pokušaćemo da ih izvučemo jer oni su naši građani, oni su Ukrajinci.“

Trenutno na svakih par dana uspijeva evakuacija po nekoliko desetina ljudi. Neki, koji žele da odu, skupili su se kod humanitarnog centra u Lisičansku.

Jedna grupa ljudi ovdje je došla iz nedalekog sela, gdje su borbe još žešće. „U Lisičansku je još relativno mirno“, kaže jedan čovjek. Na pucnjavu i eksplozije se više i ne osvrću.

Kad dođe autobus, čeka ih opasna vožnja ka zapadu. One koji neće da odu, čekaju dalje granatiranje i vjerovatno ruska okupacija.

Neke ipak ne napušta optimizam. Jedna žena, koja je nakratko izašla iz podruma na svjež vazduh, ima poruku za ukrajinske vojnike. „Recite našim momcima da ih sve otjeraju dođavola, da nas zaštite.“

„Ovo je moj Donbas, ovdje sam rođena“, kaže ona. „Na kraju će sve biti dobro.“

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu