″Bojimo se gladi, a ne korone″ | Politika | DW | 12.05.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

"Bojimo se gladi, a ne korone"

Izbijanje epidemije korona virusa u izbjegličkom kampu u Libanu bi bila prava katastrofa. Jer, u šatorima teško da može da se održi fizička distanca. Ali, mnogi Sirijci više strahuju od gladi nego od korona virusa.

Stotine šatorskih kampova sirijskih izbjeglica na putu u dolinu Beka u Libanu - među poljima i šipražjem stalno iskrsavaju barake, često pokrivene plastičnim ceradama. Isto je i u malom mjestu Bar Elias. Rat u susjednoj Siriji nije daleko. Ovo mjesto je tek 15-ak kilometara udaljeno od granice.

U Bar Eliasu se od 2013. nalazi mali, neformalni izbjeglički kamp Medijen, nazvan po njegovom osnivaču Medijenu al Ahmedu. Devet porodica tu živi u osam šatora. Svi su iz Kuseira, grada iz okruga Homs. Žive u barakama izgrađenim na zemlji. Zimi, kada ima više padavima sve je blatnjavo, teško je zagrijati, a ljeti su pak nepodnošljive žege. „Nas je devet u jednom šatoru", kaže Medijen al Ahmed. Medijen se još brine o svojim sestrama i njihovoj djeci. One su u ratu izgubile muževe.

Posebne zabrane izlaska za Sirijce

Oni se, naravno, drže pravila o zabrani izlaska koje je zbog epidemije korona virusa uvela libanska država, ali fizičku distancu ne mogu da poštuju u jednom šatoru, priča Medijen u telefonskom razgovoru.Mnogi Sirijci su naviknuti na zabranu izlaska. Još prije korona-krize diskriminisani su proizvoljnim zabranama napuštanja kampova. Ali, sredinom maja, na počeku korona-krize za Sirijce je došlo još jedno ograničenje. Samo jedna osoba smije da obavlja kupovinu za sve u kampu. U ovom malom kampu, Medijen je bio za to zadužen. Možda baš zbog toga zvuči toliko iscrpljeno.

„Ni ranije život nije bio jednostavan", kaže on. „Ali, sada sam još izgubio i posao, a sve je poskupilo skoro četiri puta", naglašava uznemireno ovaj 43-godišnjak.

Libanon Flüchtlingslager Bar Elias | Medyen al-Ahmed (M. al-Ahmed)

Medijen al Ahmed - osnivač izbjegličkog kampa nazvanog po njemu

Nema ni škole ni posla

Medijen al Ahmed je u Siriji radio kao trgovac. Rat mu je, međutim, sve uzeo. Kada je došao u Liban, najveća briga su mu bila djeca. Učestvovao je na mnogim radionicama, koje su organizovale različite organizacije, koje su se brinule za Sirijce u Libanu. Čak je počeo i da radi za njih. Na kraju je uz pomoć jedne njemačke organizacije osnovao malo šatorsku školu u samom kampu. Škola je u međuvremenu preseljena u jednu pravu, dvospratnu zgradu van kampa. Tako bi djeca trebalo da dobiju i svjedočanstva po završenoj školi koja su priznata u Libanu.

Loša ekonomska situacija u Libanu

Ekonomska situacija u Libanu je katastrofalna, a s obzirom da je život praktično stao širom zemlje dodatno se pogoršala. Liban je de fakto bankrot. Libanska lira već mjesecima drastično gubi na vrijednosti. Sirijske izbjeglice mahom rade za dnevnicu: na građevini, u poljoprivredi ili kao čistači i čistačice. I baš u tim oblastima je rad zaustavljen zbog epidemije kroona virusa.

A tu je još i zakon usvojen prošlog ljeta, prema kojem inostrana radna snaga, a tu naravno spadaju i sirijske i palestinske izbjeglice, ne može raditi bez garancije poslodavca. Od početka korona - krize ovo je praktično postalo nemoguće.

Libanon Flüchtlingslager Bar Elias (M. al-Ahmed)

U posebno teškoj situaciji se nalaze djeca iz Sirije

Stigmatizacija Sirijaca

Takođe se ne smije zaboraviti stigmatizacija kojoj su izloženi Sirijci. „Mnogi vjeruju da se zbog nedostatka higijenskih uslova u kampovima oni mogu prije zaraziti korona virusom od drugih", kaže Mohamed Taleb iz organizacije „Basmeh i Cajtoneh". Stigmatizaciji je doprinijele i valsti Libana. Ovog ponedjeljka (4.5.) je predsjednik Mišel Aoun izjavio kako kriza ima „tri lica"- pored korone i ekonomske krize, Sirijce je okrivio kao suodgovorne za loše stanje u zemlji. O korupciji ni riječi.

Nema zaraze u kampovima

Međutim, do sada nije zabilježen nijedan jedini slučaj zaraze korona virusom u sirijskim kampovima u Libanu. To potvrđuju i Medijen al Ahmed i Mohamed Taleb. Prema informacijama Džon Hopkins univerziteta, u Libanu je virusom inficirano 750 ljudi, a 25 je umrlo. No, ne zna se koliko ima neregistrovanih slučajeva. 

Libanon Flüchtlingslager Bar Elias (M. al-Ahmed)

Mnoge izbjeglice se ni u slučaju zaraze ne bi javile ljekaru. One se plaše da bi ih, zbog nedostatka dokumenata, mogli protjerati iz Libana.

Ali, šta se događa ako neko u kampu dobije simptome zaraze korona virusom? Pojedine organizacije poput Ljekara bez granica nude mjesta za Sirijce u klinikama. Ali, mnogi se ne usuđuju da traže pomoć, kaže Mohamed Taleb. Jer, plaše se da će imati problema zbog toga što ili nemaju dokumete ili dozvolu za boravak. U takvim slučajevima bi alternativa zdravlju moglada bude protjerivanje.

Hjuman rajts voč zahtijeva do Libana da u slučaju zaraze Kovidom 19 i Sirijci dobiju pomoć bez da strahuju od moguće kazne.

„Uzdamo se u Boga"

„Najviše strahujem za zdravlje djece", kazala je Um Kaled, supruga Medijena al Ahmada. „Onda se jedino možemo uzdati u Boga", dodala je tiho.

U međuvremenu je Liban popustio mjere uvedene ezbog pandemije. Zabrana izlaska važi nakon 21 sat uveče do pet ujutro. Kafići i restorani mogu da rade, ali primaju samo trećinu gostiju. Takođe i u kampu u Bar Eliasu se polako vraća normalnost, kaže Medijen al Ahmed. „Ljudi više ne bi mogli dugo da izdrže ovu situaciju. Nema novca, a to što se ništa ne radi je teško za izdržati. Sada nas je više strah do gladi, nego od korone."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android