Bleiburg: „Pa ovako nije bilo ni u Jugoslaviji!“ | Politika | DW | 19.05.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Bleiburg: „Pa ovako nije bilo ni u Jugoslaviji!“

Austrijsko dosljedno poštivanje zakona i prijetnja visokim kaznama urodili su plodom. Komemoracija u Bleiburgu protekla je bez većih incidenata. Što o svemu kažu sudionici okupljanja?

Rainer Dionisio se zadovoljno smješka. Komemoracija na Lojbaškom polju je upravo završila, bez ikakvih nereda i sa samo jednim registriranim kršenjem pravila, kaže glasnogovornik Koruške policije za DW: „Vrlo dobra bilanca iz naše perspektive. Imamo samo jedno uhićenje, taj je čovjek podigao desnu ruku i pokazao Hitlerov pozdrav. Priveden je i s njim će se pozabaviti Državno odvjetništvo."

„Najveći susret fašista u Europi"

Samo jedan službeno registrirani incident – na „najvećem susretu fašista u Europi", kako su napisali neki mediji. Hoće li Bleiburg sad izgubiti taj neslavni epitet?

Predrag Mišković Fred u Bleiburg je došao sa svojim kolegama iz moto-kluba Veterani Posavina iz Orašja. Po njegovoj procjeni „99% ljudi ovdje dolazi iz godine u godinu, iz pijeteta prema poginulima". a ne da bi tu reklamirali neka nacionalistička ili neka druga obilježja.

I njegovi su članovi obitelji likvidirani u Austriji, bili su članovi domobrana, SS-ovci, ali i nekolicina civila. Iz njegovog sela ukupno 102 žrtve, kaže nam: „Ako je netko i zločinac, zaslužio je barem iz vjerskih razloga da se zapali svijeća. Ako je bio zločinac, trebao je odgovarati za svoje zločine."

Österreich Faschistentreffen in Bleiburg 2019 | Biker aus Orasje (DW/S. Matic)

Predrag Mišković Fred s kolegama iz moto-kluba iz Orašja

Dok Mišković to priča, nekoliko metara dalje počinje misa na Lojbaškom polju, na kojem je u tom trenutku desetak tisuća sudionika komemoracije. Vijore se službene hrvatske zastave, tu i tamo i pokoji grb s prvim bijelim poljem.

Iznad polja nadlijeću helikopteri austrijskih snaga reda i mira. Cijeli skup osigurava oko 450 austrijskih policajaca, a stiglo ih je nekoliko i iz Hrvatske. U blizini se održavaju i dva kontra-prosvjeda. Središnja poruka: Protivimo se povijesnom revizionizmu!

„Ponižavajući osjećaj"

Već tijekom molitve na obližnjem Unterlojbaškom groblju u nekoliko navrata su organizatori upozorili sudionike da policija snima cijeli događaj i da ne koriste zabranjeno znakovlje i simbole.

„Osjećaj je prije svega ponižavajući. Evo pogledajte kako izgledamo, ne nosimo nikakva obilježja, nikakva nacistička znakovlja. Ja jesam domoljub i nacionalist, ali nisam nacist", žali se predsjednik moto-kluba iz Orašja.

Ivica Rukavina je stigao iz Münchena. Imao je samo 10 godina kad je ostao bez oca – pripadnika vojske tzv. NDH. I već 60 godina za redom dolazi u Bleiburg, često i sa sinom: „Dolazim zato što su ovdje izginuli naši branitelji iz NDH, među njima i moj otac. Svake godine dođem kako bih mu upalio svijeću i položio vijenac za njega".

„Pa nije mogao Pavelić sam..."

Ustaše kao branitelji? Od koga, pitamo ga? „Od partizana i četnika." Pa zašto su onda zajedno bježali s četnicima? Ustaše su bili kolboracionisti s fašističkim Hitlerovim režimom, odgovorni za najstrašnije zločine protiv čovječnosti, podsjećamo ga? „Majko Božja, pa s nekim moraš biti. Pa nije Pavelić mogao sam osvojiti Hrvatsku?" Ali zašto je morao osvajati svoj narod – ako je to bila hrvatska vojska? Na to pitanje više nismo dobili odgovor.

Ivica Rukavina (DW/S. Matic)

Ivica Rukavina

Rukavinin otac mu je iz Like krenuo s poraženom ustaškom vojskom (i civilima) u smjeru Austrije. Majka mu je pred kraj rata završila u Njemačkoj, a on je ostao u rodnoj kraju, u blizini Otočca. Tek je 1948 saznao da mu je majka živa, preko Crvenog križa.

Žali nam se na „današnju hrrvatsku vladu, za koju ovdje leže samo kosti zločinaca." I pomalo sa sjetom priča o ranijim okupljanjima na Lojbaškom polju: „Nikada ovdje nije bilo problema, sve je drugačije otkako je Plenković na vlasti, pogotovo u zadnje dvije godine. Prije smo radili što smo htjeli, ovdje se pjevalo ustaške pjesme. Prije je bila Jugoslavija, bio je Tito, išli smo normalno. Pa ovako nije bilo ni u Jugoslaviji."

Selfie s političarima

Misa se polako bliži kraju, polažu se vijenci, pale svijeće. Selfieji s političarima. Sudionici komemoracije žure prema autobusima, mnogi su putovali cijelu noć, pred njima je povratak kućama.

Komemoracija je protekla sve u svemu dostojanstveno. Zahvaljujući Austrijancima. Zabranjene se simbole nije moglo vidjeti, bilo je doduše i nekoliko sudionika koji su donijeli sa sobom zabranjene zastave – koje su organizatori „deponirali" na sigurno. Ali bilo je modificiranih, „kreativnih" interpretacija zloglasnog U koji su koristili nacistički kolaborateri u tzv. NDH.

Predrag Mišković iz Orašja bi bio najsretniji kad bi skup u Bleiburgu bio ono što bi trebao biti – prilika da se prisjeti pokojnika, mirno, dostojanstveno, bez ikakvog veličanja propalih ideologija: „Većina nas ne zna gdje se nalaze kosti članova naših obitelji. Meni kao vjerniku puno znači imati jedno mjestu na koje mogu doći jednom godišnje, pomolit se, zapaliti svijeću."

Možda Bleiburg uskoro i postane takvo mjesto. Austrija upravo demonstrira (i hrvatskim vlastima) da rigorozono poštivanje zakona i prijetnja sankcijama djeluju. Zabranjenih simbola možda nije bilo – ali što je s relativiziranjem ustaških zločina?

Puno posla za državne vlasti

To je posao za državne institucije, Austrija se ne može obračunavati s hrvatskom poviješću. Nulta stopa tolerancije prema ekstremizmu nije dovoljna. Moralo bi se pozabaviti i edukacijom, prevencijom. A ne samo instrumentaliziranjem Bleiburga u dnevno-političke svrhe.

Kritičari već godinama zahtijevaju zabranu komemoracije. U načelu je to pravno moguće – skup u Bleiburgu nakon intervencije Nadbiskupije Gurk-Klagenfurt više nije službeno „religiozna priredba", već spada u domenu javnog okupljanja. Ali umjesto zabrane komemoracije, zar ne bi bilo bolje zabraniti ekstremiste?, pitam Predraga Miškovića? „Ovdje imam osjećaj nepravde, poslije toliko nedužno ubijenih, dođeš na ovo polje, i neki drugi sve te ljude okarakteriziraju kao fašiste", priča Mišković.

„Mi smo samo ljudi koji volimo i poštujemo svoje, volimo našu zemlju i držimo do naših predaka koji su ovdje stradali."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije