„Bili su fiksirani na Bosnu i Dejton“ | Politika | DW | 22.05.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

„Bili su fiksirani na Bosnu i Dejton“

Njemački diplomata Gert-Hinrih Arens za DW priča o šansama koje je međunarodna zajednica propuštala u Jugoslaviji 90-tih. Kosovski požar, kaže, mogao se predvidjeti još tokom Dejtona, ali to tada nikoga nije zanimalo.

„Kucnuo je čas Evrope" – tu veliku rečenicu izgovorio je luksemburški šef diplomatije Žak Po kada se 1991. zaoštrilo stanje u Jugoslaviji. On je u julu te godine bio jedan od najzaslužnijih za potpisivanje Brionske deklaracije kojom je okončan Desetodnevni rat u Sloveniji.

Ali bila je to varljiva diplomatska pobjeda – epizode rata u Hrvatskoj, Bosni i konačno na Kosovu, odnijeće nemjerljivo više života nego slovenačka epizoda.

Podsjećajući na rečenicu u kojoj se pominje „čas Evrope", njemački diplomata Gert-Hinrih Arens (Gert-Hinrich Ahrens) sada za DW kaže da predstavnici Evropske zajednice tada „nisu imali mnogo pojma o Jugoslaviji". „Oni uopšte nisu bili dorasli izazovu. To se pokazalo u tome da sam na konferencijama o Jugoslaviji 1991. i 1996. ja bio jedini ko je ranije radio u Jugoslaviji i tečno govorio srpskohrvatski", tvrdi Arens.

„Malo interesovanja za Albance"

Gert-Hinrih Arens (84) je doktor pravnih nauka. Kao njemački diplomata službovao je od Bogote do Hongkonga. Sedamdesetih je bio prvi sekretar ambasade SR Njemačke u Beogradu. Njegovo ime je u javnosti postjugoslovenskog prostora slabo upamćeno, premda je imao bitnu ulogu u naporima Zapada na tom prostoru devedesetih.

Kao predstavnik Evropske unije bio je dio „zagrebačke četvorke" prema kojoj je nazvan plan Z4 kojim je 1995. predloženo ukidanje samoproglašene Republike Srpske Krajine, te autonomija za Srbe u dijelovima Hrvatske gdje čine većinu. Ni to se, kako znamo, nije završilo mirno.

Arens međutim tvrdi da je već nakon Dejtona dobro znao da se sprema i nevolja na Kosovu. Prema svjedočenju bivšeg diplomate Nebojše Vujovića, još je tokom pregovora u tom američkom gradiću u obližnjem hotelu sjedio Ibrahim Rugova. U knjizi „Posljednji let iz Dejtona" Vujović piše da je Milošević pocrveneo od bijesa kad mu je predloženo da dio pregovora bude i autonomija za kosovske Albance. Navodno je rekao da u javnosti ne bi preživeo takav potez.

Prema svjedočenju Gerta-Hinriha Arensa može se zaključiti da Miloševiću nije bilo teško da odbije uvlačenje problema Kosova u Dejton. „Postojalo je veoma malo interesovanja za Albance", priča Arens o međunarodnoj zajednici: „Ciljevi Albanaca za tadašnju međunarodnu zajednicu nisu bili prihvatljivi. Jedan je bio Velika Albanija, drugi Veliko Kosovo sa makedonskim i južnim srpskim oblastima, a treći nezavisno Kosovo kakvo imamo danas."

„Rugova je tada bio neprikosnoveni lider Albanaca, a on je imao dva principa. Jedan je bio da se nikada više ne živi pod Srbijom, dakle najmanje nezavisnost. Drugi – da sve bude mirno", dodaje njemački diplomata.

Prema njegovim riječima, u dugom razgovoru sa tadašnjim ministrom spoljnih poslova SR Jugoslavije Milanom Milutinovićem Arens mu je stavio do znanja da će zemlja ostati međunarodno izolovana ukoliko nešto ne preduzme na Kosovu. Poslije toga je od Beograda dobio šestomjesečnu vizu – prethodno je dobijao samo dnevne – čak i službeni automobil da odlazi u Prištinu do Rugove.

Kosovo Albaner fliehen (picture-alliance/dpa/L. Gouliamaki)

Na stotine hiljada izbjeglica sa Kosova u aprilu 1999. krenule na put ka EU

Rugova je sasvim jasno rekao: "Ako sada ne pregovaramo, ovdje će se pucati. Jer nakon Dejtona se niko nije brinuo o Kosovu, Rambuje je došao prekasno, u međuvremenu se previše toga desilo, previše ljudi je stradalo", priča Arens. „Zašto to nije rađeno 1996? U redu, bili su fiksirani na Bosnu i ponosni na Dejton. Pričao sam sa američkom ministarkom Madlejn Olbrajt – svi su me slušali sa simpatijama, ali se ništa nije dešavalo."

Razgovor sa Koštunicom

Mnoge diplomatske razgovore iz devedesetih Arens je opisao u knjizi „Diplomatija na ivici". Danas sa pažnjom prati dešavanja oko Kosova, nove ideje i probne balone o promjeni granica. Na pitanje DW da li se može reći da je nezavisnost Kosova „uspješna priča", on odgovara:

„Za Albance je to jasno uspjeh jer su nezavisni. Za Srbe… sjećam se razgovara sa gospodinom Koštunicom, nacionalistom koji je došao poslije Miloševića. Rekao sam mu – kažete da je Kosovo srpsko, da ga hoćete nazad. Zamislite da međunarodna zajednica sutra kaže da ste u pravu, da se potpuno povuče. Šta ćete učiniti onda? Nije bilo odgovora, ali me nije ni izbacio", kaže Arens kroz smijeh.

„Bilo je jasno da bi se Albanci branili do posljednjeg da ne dođu opet pod srpsku kontrolu i da Srbi u tome ne bi uspjeli. Njihova politika bila je sasvim nerealna", dodaje on.

Kako se zapadne zemlje, nakon što su kod otcjepljenja Kosova odustale od principa „nepromjenjivosti granica", danas odnose prema tom principu? „Zvanična politika recimo Njemačke jeste da nema promjene granica. Jer u suprotnom postoji opasnost da Albanci u Makedoniji, oko Tetova i drugdje, požele da se priključe ovoj državi. Ima albanskih oblasti u Crnoj Gori i na jugu Srbije, takozvana Preševska dolina – doduše, tamo nisam vidio nikakvu dolinu, ali jesam Preševo."

Ipak Arens razgovor za DW završava riječima da Beogradu i Prištini – ako tamo postoje demokratski izabrane vlasti – „ne treba spolja pričati kako da se dogovaraju jedni sa drugima. Ali ne vidim da bi u dogledno vrijeme Beograd i Priština mogli da dođu do sporazuma koji bi na kraju vodio tome da Beograd prizna nezavisno Kosovo."

 

Preporuka redakcije