Bijela sirotinja Južnoafričke Republike

Južnoafrička Republika ima dugu istoriju diskriminacije i aparthejda: Između 1950. i 1994. godine, u toj zemlji je rasna segregacija bila institucionalizovana sistemom aparthejda. Bijeli kolonisti i kasnije vladajuća klasa bijelaca, koristili su bogatstvo zemlje na štetu crnih Južnoafrikanaca koji čine 90 odsto stanovništva. Crnačka sirotinjska naselja, taunšips, postala su sinonim nepravednog sistema, ali i otpora prema aparthejdu.

Danas, uprkos tome što je sistem promijenjen, san mnogih crnih Južnoafrikanaca o boljem životu poslije aparthejda nije se ostvario - milioni i dalje žive u teškom siromaštvu. U namjeri da to promijeni, vlada je u posljednje dvije decenije prioritet u zapošljavanju i pružanju socijalne pomoći davala nebijelcima. I opet ima gubitnika - u Južnoj Africi sada hiljade porodica bijelaca živi u sirotinjskim naseljima.

Polovina stanovništva živi u bedi

U Južnoj Africi ne postoji konsenzus o broju bijelaca koji žive u siromaštvu: institucije za socijalnu pomoć procjenjuju da ih je oko 400.000, dok vlada operiše sa deset puta manjom cifrom. Ukupno se oko 12 miliona ljudi smatra siromašnim – to je polovina stanovništva Južne Afrike.

Krajem 90-ih godina, neki bijelci koji su osiromašili, počeli su nelegalno da zauzimaju zemlju. Manja naselja prerasla u ono što se danas zove white squatter camps. Većina tih sirotinjskih naselja bijelaca su koncentrisana na periferiji Johanesburga, ekonomskog centra zemlje.

Munsivil je nekada bilo naselje crnaca, ali su 2015, porodice bijelaca počele da se naseljavaju odmah pored njega. Danas tu živi oko 300 bijelaca. Osjeća se miris parafina, nema struje. Većina ljudi kuha na otvorenoj vatri, hrana mora odmah da se konzumira, jer nema frižidera. Kada padne kiša, putevi se pretvore u blato.

Nezaposlenost je veliki problem. Stefani Lansen kaže da njen muž posao traži već 8 godina. „Bijelcima je veoma teško da nađu posao. Moj muž svakoga dana pokuša da dođe do novca za hranu, skuplja otpad, staro gvožđe... sav novac trošimo na hranu, svijeće..."

Li Du Prez, direktorka nevladine organizacije Projekat za pomoć porodicama u Južnoj Africi objašnjava porast broja marginalizovanih belih Južnoafrikanaca koji žive u nehumanim uslovima.

"Imamo mnogo siromašnih bijelih ljudi zbog zakona koji firmama zabranjuje da zapošljavaju bijele ljude. Po zakonu za ekonomsko jačanje crnaca u firmi treba da bude 75 odsto crnaca. Onda dolaze Indijci i svi drugi. Bijelci su posljednji na listi za dobijanje posla. Imamo bijelu djecu koja su rođena u takozvanoj naciji duginih boja, poslije 1994., ali su ti mladi proganjani zbog boje kože. Roditelji ne mogu da nađu posao i ta djeca žive u siromaštvu. Oni su kažnjeni za ono što se dogodilo u vrijeme aparthejda. Mnogi to zovu obrnuti-aparthejd. To nije aparthejd, već se može reći da postoje siromaštvo i segregacija... ".

Problem nije boja kože

Teškoće sa kojima se ovdje suočavaju bijelci slične su onima koje imaju i crnci. Rofhiva Mbengva je crnac iz Munsivila. Ima 32 godine i zajedno sa suprugom i kćerkom živi u limenoj baraci odmah pored naselja siromašnih bijelaca. Kao i njegove komšije bijelci, on takođe ne može da nađe posao. I to tako već šest godina. Zaista je frustriran.

 „Kakva će biti budućnost mog djeteta? Ona nema novac za užinu ili ručak, i kako može razumije ono što se radi na času ako ne jede. Zašto nema šta da jede? Jer nemam posao. Borimo se život. Nismo bezbjedni. Pogledajte put, to je opasno mjesto."

Samo polovina od oko 12 miliona ljudi u Južnoj Africi koji žive u siromaštvu ima pravo na socijalnu pomoć. Više od četvrtine radno sposobnih ljudi je nezaposleno. Za političkog analitičara, Tomasa Blejzera razlog za nedostatak radnih mjesta nije samo boja kože.

„Svima je teško, a ne samo bijelcima. Ima mnogostruko više crnaca koji traže posao. Ali u Južnoj Africi svi kažu: to je zato što sam crnac ili to je zato što sam bijelac."

Vlasti neće ništa promeniti

Vlasti kažu da imaju strategiju za povećanje broja radnih mjesta u zemlji i da je trenutna politika zapošljavanja i dalje potrebna, radi grupa koje su u prošlosti bile marginalizovane.

Južnoafrička Republika je najveća ekonomija u Africi, ali polovina populacije i dalje živi u siromaštvu. Potrebno je još mnogo toga da se uradi kako bi se ostvarila vizija Nelsona Mendele o blagostanju i ravnopravnosti za sve građane ove zemlje.