Bijeg u bolju budućnost? | NRS-Import | DW | 09.05.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

izbjeglice

Bijeg u bolju budućnost?

Nekada omiljeni disko klub u američkom gradu Brownsvilleu na granici s Meksikom sada je prihvatilište za izbjeglice. Mnogi su na cilj stigli pješačeći tisuće kilometara i plaćajući ogromne iznose krijumčarima ljudi.

Dugački šank je ostao, ali barske stolice su nestale. Nema više ni ruma ni tekile. Umjesto toga, na policama stoje šamponi, pelene i sapuni – najveći dio proizvoda potječe iz donacija građana koji žele pomoći došljacima. Na nekadašnjem šanku u redu stoje izbjeglice i čekaju da budu poslužene. Dobrovoljni pomagači izdaju obiteljima higijenske potrepštine. Ovaj klub je prije dvije godine kupila katolička organizacija Catholic Charities. Donedavno se ovdje nalazio smještaj za beskućnike. Nekoliko njih sjedi vani na klupi pred klubom. „Mi tamo više ne možemo spavati“, žali se jedan od njih. „Sada tamo možeš ući samo ako si jedan od njih, izbjeglica."

Na šanku se više ne toči piće nego izdaje humanitarna pomoć

Na šanku se više ne toči piće nego izdaje humanitarna pomoć

U smještaju trenutačno živi oko 50 ljudi. Oni iza sebe imaju dug put. U potrazi za boljim životom dolaze iz Meksika, Gvatemale ili Hondurasa . U njihovim domovinama često vladaju siromaštvo i nasilje, kriminal i bezvlašće.

2.500 kilometara – uglavnom pješice

"Kojotu sam platila 6.500 dolara za ovo putovanje“, priča Michelle koja sa svojom bebom leži na tankoj strunjači na jednom od tri plesna podija. „Kojot“ – tako nazivaju krijumčare ljudi koji na meksičkoj strani granice čekaju na izbjeglice. „Ja sam istovremeno radila dva posla i dugo sam za to štedjela. Moja obitelj sve nade polaže u mene. Oni su me motivirali da sa svojom četveromjesečnom bebom dođem u SAD.“ Michelle potječe iz Hondurasa. Sa svojim je sinom prevalila 2.500 kilometara – uglavnom pješice. Ali za nju je najgore bilo kada je zajedno sa 40 drugih izbjeglica putovala nagurana u prikolici kamiona. Bilo je pretijesno, priča Michelle. Morala je ostaviti svoju jedinu prtljagu, jedan mali ruksak. Kaže da je među prvima ušla u prikolicu, a onda su ju svi drugi gurali i skoro zgnječili.

- pročitajte još: S meksičke granice: "Nećemo ih sve moći spasiti"

Michelle se u stvari zove drugačije, ali svoje pravo ime ne želi reći. „Kao Michelle Obama“, smije se. Njezin cilj je Dallas: „Moj muž stanuje tamo već godinu dana. On još ne poznaje svog sina. Tamo radi na građevini i već nas čeka."

Na odluku o azilu čeka se godinama

Michelle je već dobila vremenski ograničenu dozvolu boravka. Ona za sada može ostati u SAD-u. Sada će odlučiti sud hoće li dobiti azil. Taj postupak može trajati i do godinu dana. No izbjeglice često moraju čekati i dvije do četiri godine na odluku, jer su nadležni sudovi preopterećeni. To se vjerojatno neće tako skoro promijeniti jer od dolaska američkog predsjednika Joea Bidena na vlast broj migranata iz Srednje Amerike se drastično povećao. Samo u ožujku su američke vlasti uhitile više od 172.000 ljudi bez važećih dokumenata – više nego ikada u zadnjih 15 godina.

- pročitajte još: Djeca migranti u pritvoru dok ne dobiju azil

Michelle na nožnom zglobu nosi električnu „nanogicu" odnosno okov koji su joj stavili granični policajci. Ne smije ju skinuti ni kada se tušira. Mora ju nositi barem do prvog saslušanja 18. svibnja. A onda će o tome biti ponovno odlučeno. Nanogica onemogućava da Michelle pobjegne i sakrije se, poput mnogih drugih migranata bez dozvole boravka.

Michelle do prvog saslušanja pred sudom mora nositi električnu nanogicu

Michelle do prvog saslušanja pred sudom mora nositi električnu "nanogicu"

Nadu joj budi najava predsjednika Bidena da će znatno povećati gornju granicu za prihvat izbjeglica u ovoj godini. Umjesto „povijesno niske" granice od 15.000 koju je odredio predsjednik Trump sada bi do kraja rujna trebao biti omogućen prihvat 62.500 izbjeglica. Još nije jasno prema kojim kriterijima. Biden je više puta ponovio da neće biti protjerivanja maloljetnih izbjeglica bez pratnje odraslih. A i mnoge obitelji s malom djecom smiju ostati sve dok ne bude odlučeno o njihovom zahtjevu za azil. I to je dovelo do naglog porasta broja migranata.

Što poslije azila?

Jedna žena koja dobrovoljno pomaže u smještaju za izbjeglice priča da su ljudi nakon dobivanja azila često prepušteni sebi samima. Ona nade polaže u Kamalu Harris koja bi se kao potpredsjednica trebala baviti i problemom migracija. Ali Harris bi u prvom redu trebala pronaći načina za suradnju s vladama zemalja porijekla kako bi se ondje stvorile perspektive za ljude da ne moraju napuštati svoju domovinu.

To je već jednom pokušao i Joe Biden, kada je bio potpredsjednik u mandatu Baracka Obame. „Ali ovoga puta je to jedna žena", kaže dobrovoljka iz izbjegličkog smještaja i dodaje: „Ona bi mogla uspjeti!"

Michelle i njezina beba uskoro nastavljaju putovanje. Žele autobusom otputovati u Dallas, kod supruga i oca, gdje će čekati na svoj termin na sudu. Je li se opasno putovanje do SAD-a isplatilo? „Drugačije jednostavno nije bilo moguće. U Hondurasu ne živimo, nego preživljavamo", kaže Michelle.

Pogledajte video 04:41

Migranti u BiH: život u blatu, na kiši i hladnoći

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu