Bijeg iz logora 14

Mnogima je i cijela država Sjeverna Koreja nešto poput radnog logora na koji su njegovi stanovnici osuđeni od rođenja. No, i unutar ovog logora postoje još strožiji logori, na još manjem prostoru, s još više bodljikave žice i još manje humanosti. I postoje osobe koje su rođene u tim "logorima u logoru" i kojima je iz tog pakla uspio bijeg.

Potpuni izostanak ljudskosti

Knjiga američkog novinara i publicista Blainea Hardena "Bijeg iz logora 14", čiji prijevod se ovih dana pojavio na njemačkom tržištu, svjedoči upravo o takvoj jednoj sudbini. Šin Dong-hjuk je rođen 1982. u jednom radnom logoru u sjevernom dijelu Sjeverne Koreje. Njegovi roditelji su se našli iza bodljikave žice zato što je jedan od stričeva pobjegao u Južnu Koreju što je režimu u Pjongjangu bio dovoljan razlog da ostatak obitelji strpa u radni logor. Strahote koje je Šin Dong-hjuk proživio u logoru Kaečon teško su zamislive čitateljima na Zapadu. Svakodnevno nasilje, glad i mučenja (kad mu je bilo 14 godina Šin Dong-hjuku je odrezan jedan prst i spaljena velika površina kože) su okružje u kojem je ovaj Korejanac rođen i u kojem je odrastao. U seriju nevjerojatnih okrutnosti koje je doživio tijekom svog 22-godišnjeg života iza dvostruke bodljikave žice, svakako pripada i trenutak u kojem je bio prisiljen promatrati smaknuće vlastite majke i brata koji su uhvaćeni pri pokušaju bijega iz logora.

Psihički još u logoru

No, druga mnogo strašnija strana života u logoru je i potpuno odsustvo bilo kakve emotivne povezanosti, pa čak i s najbližim članovima obitelji. Oca, koji je živio na drugom kraju logora 14, nije gotovo nikad ni vidio, a na majku i brata s kojima je odrastao, kako sam svjedoči, gledao je kao na konkurenciju u svakodnevnoj borbi za život, prije svega za oskudnim sljedovanjima hrane. Šin je u logoru naučio preživljavati denuncirajući druge, gubeći u potpunosti empatiju prema ostalim zatočenicima. Na gotovo nemoguće izvedivu ideju bijega su ga nagnale priče ostalih logoraša koji su tvrdili da izvan logora "hrane ima u izobilju". Prehrana u logoru se sastojala od kupusa i kukuruzne kaše. Jedino meso koje je Šin probao tijekom boravka u logoru 14 bilo je meso divljih štakora. Bijeg je uspio zahvaljujući činjenici da je Šinov kolega, koji je također htio pobjeći, ostao ležati mrtav na visokonaponskoj ogradi. Šin je uspio pobjeći zato što je tijelo mrtvog logoraša koristio kao izolaciju.

Nakon bijega iz logora uspijeva mu i bijeg iz Sjeverne Koreje te preko Kine i Južne Koreje dolazi u SAD gdje živi i danas. Šin je neko vrijeme bio aktivan među emigrantima koji se bore za ljudska prava u Sjevernoj Koreji, no te aktivnosti su bile kratkog vijeka. 22 godine provedene u logoru ostavile su duboke tragove koji otežavaju integraciju u normalnu svakodnevicu i normalno ophođenje s ostalim članovima društva. "Možda sam fizički pobjegao, no psihički sam još uvijek u logoru", zaključio je Šin.

Autor: Nenad Kreizer (dapd)

Odg. ured.: Senad Tanović