Bihać: Nekada i sada

Pred bolničkom mrtvačnicom u Bihaću. Srpska vojska je u februaru 1994. godine počela veliku ofanzivu na opkoljeni grad. Na grad je dnevno padalo po nekoliko hiljada granata.

Na slici (desno) je današnji direktor bolnice sa nekoliko saradnika. Dio bolnice u kojem su vršene operacije je prije četiri godine izgorio u požaru. Za sanaciju je već obezbijeđeno 2,2 miliona eura. Bolnica još uvijek nije sanirana zbog spora oko tendera za izvođača radova.

Ova žena je u februaru 1994. godine nakon ranjavanja ostala bez noge. Fotografija je nastala u bihaćkoj bolnici samo nekoliko dana kasnije.

Sabina Arzić kaže da je prije tačno 25. godina prala pelene svog novorođenčeta kada je u neposrednoj blizini pala granata. Sabina je rodila još dvoje djece i danas je nena. Njen sin još uvijek živi s njom.

5.2.1994. godine. Bihać su u februaru 1994. godine stalno zasipale srpske granate. Na dječijem odjeljenju bihaćke bolnice srećem na smrt uplašenu majku. Bolnica zaudara na znoj, rane i prljavštinu.

6.2.2019. godine. Jedna majka sa djetetom na Pedijatriji bolnice u Bihaću. Sunčeve zrake prolaze kroz prozor. Sve miriše na šampon za bebe. Majke se igraju sa svojom djecom.

Ulica Kasima Ćehajića. Vojnici UN-a su u redovnoj patroli. Oni ne napuštaju svoja oklopna vozila, jer strahuju od granata.

Zaljubljeni par u šetnji. Oboje su rođeni poslije rata. Melis i njegova djevojka Lejla. Za nekoliko mjeseci odlaze u Njemačku u kojoj, kako kažu, ima posla. Lejla će raditi u staračkom domu. Ugovor je već potpisala. On još uvijek traži posao u IT sektoru.

Učitelj Husnija Kapić sa suprugom. S Husnijom, koji nam je dosta pomagao oko raspodjele humanitarne pomoći, brzo smo se sprijateljili. Pred njegovim vratima je ponekad bilo i do 1.000 ljudi. Svi oni su dobijali humanitaru pomoć. Bez njega to ne bi bilo moguće. Kada je nastajala ova fotografija, napolju su padale granate. Za Husniju kažem da je “moj bosanki otac”.

Danas ovaj bračni par ima troje unučadi. Dvoje žive u Bihaću, a jedno je u Njemačkoj. Husnija često peca na Uni. Nakon toga se upali i roštilj.

Safeta Halilović pravi pitu. Napolju je na momenat utihnulo. Granate ne padaju. Safeta se smije. Brašno je dobila od Crvenog krsta. Nekoliko minuta kasnije, samo 20. metara od kuće, pada granata. Za vrijeme ofanzive sam u njenom dnevnom boravku spavao sa još nekoliko njenih komšija. Bilo je to najsigurnije mjestu u cijeloj ulici. Kuća je bila na tri sprata.

“Malo je potrajalo, ali pita je gotova”. Safeta i njen muž Suljo (u pozadini) imaju sina i unuče. Njihov drugi sin je bio pripadnik 5. korpusa. Poginuo je 1995. godine. Prijatelji kažu: “Od tada plače svaki dan”.

Aldijana je jedno od djece koja su uvijek izlazila na put kada bi naš kamion dolazio u Bihać. Kaže da sam joj tada donio zimsku jaknu. Ona je do tada nije imala. Ja se toga ne sjećam.

Aldijana Hadžihajdarević je danas voditeljica RTV Unsko-Sanskog kantona. Udata je i ima dvoje djece. Osnovala je privatnu inicijativu i sakuplja novac za 2.500 djece širom BiH kojima je potrebna pomoć za liječenje. Aldijana mi kroz osmijeh kaže: “Ti si kriv”. Informacije o njenom humanitarnom radu se mogu pronaći na Facebooku.

Farko Hodžić ima 30. godina. Farko je ratni starješina 5. korpusa bosanske armije. Komanduje sa 300 ljudi i brani liniju fronta dugačku oko tri kilometra. Farku još zovu Hodža. Fotografija je nastala na mjestu koje je samo 50 metara udaljena od bunkera srpske vojske.

Njegova kćerka živi s njim i njegovom suprugom. Sin mu je u Minhenu. Hodža je četiri puta ranjavan. Bio je i klinički mrtav. Ipak je uspio preživjeti. Ovom prilikom sam mu se zahvalio jer je u februaru 1994. godine čuvao i moj život. Da su srpski vojnici prošli liniju....., ustvari, svi znamo šta se dogodilo u Srebrenici.

Safet Mašinović je bio vojnik 5. Korpusa. Ubio ga je srpski snajperista 22.2.1994. godine. Bio je to direktan pogodak u glavu.

Safetov mezar u Crvarevcima kod Velike Kladuše. Jedan od njegovih prijatelja nad mezarom uči Fatihu. Safetova djeca su odrasla bez oca.