BH20ptimizam

Ovih dana u sarajevskim trolejbusima koji sa Zetre kloparaju prema Otoci i Dobrinji neupućeni kolumnista i nastavnik književnosti začudiće se jednoj neobičnoj pojavi: većina putnika grli u krilima ili stišće među koljenima boce i čitava pakovanja flaširane vode patriotsko-hemijskog naziva BH2O, proizvođača Sarajevske pivare.

Kad svoje čuđenje podijeli s prijateljima, izazove smijeh: vjerovatno je posljednji u glavnom gradu Bosne i Hercegovine koji ne zna za Marokanca Mekija Torabija (valjda se tako izgovara).

Zorom prema Zetri…

Navodno, ali teško je razumnom čovjeku (i prosvjetnom radniku pritom), povjerovati u to - hiljade oboljelih ljudi svakog dana čeka od jutra do sutra da im Torabi energijom koju prima s pet planeta istjera bolest iz njihovih namučenih tijela. (Namučenih, između ostalog, i čekanjem pred Zetrom, i borbom za bolje mjesto, i požurivanjem organizatora da što više molilaca prođe ekspresnu terapiju.) A vodu BH2O, navodno, kupuju građani BiH nakon audijencije, penju se s njom na tribine Zetre, i dižu svi na određeni znak iznad glave da je čudotvorac opčara, ozrači, blagoslovi (teško je školovanom naći riječi za taj energetski transfer) i učini ljekovitom.

Možda je bilo lakše i praktičnije začarati vrelo Bosne, pa bi onda cijela rijeka do Orašja bila dostupnija puno većem broju zainteresovanih. Ili, ako to već ne bi najveću našu pritoku Save učinilo čistijom i bistrijom, zašto se ne bi ozračili izvori u Bačevu i Faletićima, i drugim vodozaštitnim područjima širom naše napaćene domovine, pa da ljudi toče ljekovitost na svojim pipama, da ne potežu autobusima i trolejbusima zorom prema Zetri? Kao da je teško ne sipati hlor u nju... Ili ova međuplanetarna medicina ima neke veze s ekonomijom, pa zato kubik vode (u bocama na kojima ne piše ni Jamnica, ni Knjaz Miloš, ni Radenska, ni Oaza, nego samo BH2O) košta u Zetri 500 maraka, a na česmi jednu?

Nije valjda bez razloga ekonomija bila i tema razgovora koji je, prema agencijskoj vijesti, premijer Federacije BiH imao sa miljenikom pet planeta:

Mujezinović je zahvalio Torabiju u ime građana BiH koji mu se obraćaju u potrazi za izlječenjem. Federalni premijer je naglasio činjenicu da Torabi dolazi iz Maroka, zemlje s kojom Bosna i Hercegovina ima prijateljske odnose. To je i bio povod da se pri ovom susretu spomenu mogućnosti daljnjeg unapređenja odnosa dviju zemalja, posebno na ekonomskom planu. Mujezinović je Torabiju uručio prigodan poklon i kazao da je produženje boravka ovog iscjeljitelja u Sarajevu još jedna potvrda prijateljstva i izraz razumijevanja za Bosnu i Hercegovinu i njene stanovnike koji su prebrodili mnogobrojne teškoće tokom i poslije rata. (Fena)

… po lijek ili po katarzu

Da ima manje godina a više živaca, nastavnik bi književnosti, kako i dolikuje jednom prosvjetnom ratniku, pitao premijera je li išao u neku školu, i šta mu diploma, ako je ima, kaže o primanju energije sa pet planeta? Kaže li mu da bi Maroku prijateljska država koju on u svom kabinetu predstavlja, a koja ima nekakve univerzitete, i nekakvu akademiju nauka, na neki jednako human i besplatan (?) način trebala zaštiti svoje građane od poniženja i moguće prevare? Šta je njegova vlada, šta su njegova odgovarajuća ministarstva učinila da nakon posjete uvaženog iscjelitelja, statistički, ako ne drugačije, utvrde koliko je ljudi i s kojim dijagnozama ušlo u Zetru, i koliko ih je nakon Torabijevog zračenja izliječeno?

Hoće li se njegova populistička igra zaustaviti na samo jednoj ciljnoj biračkoj grupi, ili će se obratiti i drugoj, koju zanimaju zakonitost i transparentnost? Zašto za ljekare i farmaceute važe jedni zakoni, a za čudotvorce i iscjelitelje drugi? Zašto lijekovi moraju prolaziti stroge testove i kontrole, a ozračena voda ne mora?

Koliko je, drugim riječima, na tribinama oko Turabijeve pozornice bilo pozorišnih gledalaca, koji su u Zetru došli po katarzu, i koji su dobili ono po šta su došli, a koliko je nesrećnika uprkos zračenju dobilo samo običnu vodu, po cijeni 500 puta većoj od obične?

Hoće li, kad Torabi ode, unapređivati na isti način ekonomske i prijateljske odnose i sa drugim zemljama? Evo, recimo da ima u Sibiru (a raškolovanom je lako u svašta povjerovati) ima jedan iscjelitelj, Mikša Džungidze, koji liječi ljude ribama. Kod njega ljudi na seanse dolaze s lososima (ali mogu i s tovljenim pastrmkama, a za to bi već i domaća ekonomija imala interesa) i drži ih iznad glava, dok ih on ne energizira (energiju prima iz Zemljinog nikl-kadmijumskog jezgra). Tako u ribu pređe iscjeliteljska moć, i sve što treba dalje s njom učiniti jeste udariti sebe, ili bolesnika, iz sve snage po čelu. Džungidze isto ništa ne naplaćuje, ali riba mora biti sveža, netom iz leda izvađena.

Čudo u Olovu

A ako Mikša nema slobodnih termina, može se s liste MMF-a (miracle man facebook) pozvati u našu ratom napaćenu domovinu Gvineobiseanac Muntu Totombe. On liječi ljude jajima ptice kivi. (Može i kokošijim, a za to bi već i domaća ekonomija imala interesa.) Jaja pacijenti drže iznad glave dok ne prime energiju, koju Totombe provodi iz svemira (iz crnih rupa). Pri tome pacijent drži dlan na tjemenu svog desnog susjeda, dok to njemu isto čini lijevi. Energija iz jajeta prelazi u tijelo, a bolest iz tijela u jaje, koje se u ruci skuha, postane ljekovito, i u vaskršnjem tucanju nepobjedivo.

Ali, nastavnik nije više ni mlad ni obijesan. Nema on više snage za juriš na vjetrenjače. Kad sljedeći put uđe u trolejbus, umjesto u ljude gledaće u knjigu. Možda baš u Andrićevo Čudo u Olovu. U toj priči majka, zavjetujući se djevici Mariji, sa zgrbljenom djevojčicom bosa odlazi na čudotvorno Gospino vrelo:

Tu već počeše da susreću, u skupovima, svet iz ostalih mesta. Bilo ih je teško bolesnih, koji su, natovareni kao vreće na konje, muklo jecali i kolutali očima. Bilo je ludih i besomučnih, koje su rođaci pridržavali i smirivali.

Djevojčica, kupajući se u vrelu, ugleda Hrista na nebu, i uspravi se. Majka uzme djevojčicu i iznese je.

Iz banje su dopirali glasovi molitve i povici o čudu i ozdravljenju. A stara je stajala nepomična, poražena, još stroža i teža nego obično. Jer, jedino ona je znala da je to Bademlića smešak, i da tu nema zdravlja i da je sve bilo uzalud. I kao da je jedva čekala da pobegne od sveta i da ostane nasamo sa Bogorodicom, s kojom ima još nerešen zavet, ona se okrenu prema mračnom kutu i prošapta prigušeno i oštro:

- Uzmi je sebi! Uzmi je sebi!

Ponovila je nekoliko puta te reči, i nije se ni osvrtala na devojčicu koja je drhtala pored njenih nogu.

Tako Andrić, o čudima. Ali Andrića je u školama sve manje, a vjeronauke u vrtićima sve više. I demokratije, u kojoj glasači umjesto ruku dižu flaše, ili jaja, ili ribe, svejedno, iznad glave.

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednik: Svetozar Savić