Bez oprosta duga ne bi bilo ni privrednog čuda

Mizerno finansijsko stanje se poboljšalo nakon potpisivanja Londonskog ugovora o reprogramiranju duga Njemačkoj koji je potpisan 27. februara 1953. prije tačno 60 godina.

"Ovako sam ja to učio", priča Jirgen Kajzer iz saveza erlassjahr.de koji se angažuje na otpisu duga zemalja u razvoju: "Privredno čudo zapravo leži u tom da smo mi Nijemci jedna nevjerovatno sposobna nacija. A Amerikanci, e njima smo zahvalni zato što su nam pomogli novčanim sredstvima i s njima idemo kroz sito i rešeto. Bilo je to ono što sam znao. No, to je zaista bio nesrećan pokušaj rasvjetljavanja istorije u ovoj zemlji".

Nijemci su dugo potiskivali činjenicu da su nakon Drugog svjetskog rata bili beznadežno zaduženi - jednako kao danas Grčka ili neke od zemalja u razvoju. Tek se Londonskim ugovorom o oprostu duga Njemačkoj, privredi te zemlje dao zamajac i bila je to osnova ponovne obnove privrede, kaže Ursula Rombek-Jašinski sa Univerziteta u Štutgartu. "Londonski ugovor je odigrao značajnu ulogu za privredno čudo, pa se bez problema može tvrditi da bez oprosta duga privredno čudo ne bi bilo moguće."

Može li se vjerovati Nijemcima?

Oko 70 zemalja je tada imalo potraživanja od Savezne Republike Njemačke: dio iz vremena prije Drugog svjetskog rata, dio nakon njega. Ukupna visina duga je bila oko 30 milijardi njemačkih maraka. Štednja i otplata duga nije bila moguća opcija, naprotiv: njemačkoj privredi je bio neophodan svjež novac kako bi se finansirala obnova zemlje i privredni rast. To je bilo jasno Hermanu Jozefu Absu koji je predvodio njemačku delegaciju na pregovorima u Londonu. Njegova parola je bila: današnji povjerioci sutra treba da postanu finansijeri i investitori. Pregovori su počeli u ljeto 1952. a bili su prilično teški i komplikovani. A u vazduhu su bila pitanja: hoće li kreditori odustati od novca? Može li se vjerovati Nijemcima?

No, kao i kod svih pregovora, i u Londonu se išlo ka tome da se nađe odgovarajući balans. Kreditori su naravno željeli da ponovo vide veliki do svog novca, a istovremeno njemačka privreda nije smjela da bude preopterećena. A i tada su se mogle čuti riječi koje se danas čuju u evropskim krugovima kada se radi o grčkom pitanju. "Bilo je i tada ljudi koji kažu: 'Nijemci se uvijek žale da im je teško. Ne vjerujemo u to.' Prije svih Britanci su bili viđenja da Nijemci u osnovi mogu da otplate sva dugovanja. Ali, Amerikanci su to spriječili jer je u njihovom interesu bilo da Nijemcima ostane nešto novca, posebno za ponovno naoružavanje."

Više nego povoljan ugovor

Ugovor koji su učesnici na kraju dužničke konferencije potpisali 27. februara 1953. u Londonu za privredu Zapadne Njemačke je bio više nego povoljan. Skoro polovina duga je otpisana, a ostatak je reprogramiran na dugoročnu otplatu. To je takođe bila osnova za jačanje njemačkog izvoza. Naime, zemlja je trebalo da otplaćuje dugove samo novcem stečenim međunarodnom trgovinom, odnosno izvozom. Tako da su kreditori imali interes i da kupuju njemačke proizvode, kaže Jirgen Kajzer. On smatra da bi sličan scenario mogao da pomogne i prezaduženoj Grčkoj - zemlji koja je tik pred izbijanje krize od Njemačke kupila tenkove vrijedne milijarde evra. "Sada bi trebalo i Grčka da kaže: Nijemci će dobiti novac iz grčkog trgovinskog suficita. Onda bi Grci mogli dugo da izvoze i ugošćavaju njemačke turiste dok ne otplate te proklete tenkove."

No, istoričarka Rombek-Jašinksi smatra da nije baš tako jednostavno preslikati situaciju od prije 60 godina na današnju. Međutim, Nijemci u pregovorima s Grčkom ne bi smjeli zaboraviti da su takođe jednom bili prezaduženi i da im je bila hitno potrebna pomoć. A posebno zbog toga što je u klubu tadašnjih kreditora sjedila i Grčka koja je samoj Njemačkoj otpisala jedan dio duga.

Autori: Andreas Beker / Svetozar Savić

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić