Beskrajna borba za jednakost
3. juni 2020
Pobuna je jezik onih koje niko ne sluša. Martin Luter King je još prije pola vijeka svojim prodornim glasom objasnio zbog čega crnci u SAD izlaze na ulice. Užasavajuće je koliko se od tada malo promijenilo. I dalje hiljade ljudi demonstrira protiv rasizma i policijske bezobzirnosti. I dalje bez nade da će se nešto promijeniti u njihovoj svakodnevici.
Oni i dalje skoro da ne učestvuju u američkom prosperitetu – manje zarađuju od bijelaca, skoro da i dalje nemaju šanse da napreduju, svoju djecu moraju da šalju u loše škole, imaju kraći očekivani životni vijek i brže završavaju u zatvoru u kojem duže i ostaju. Samo zato što nisu bijeli.
I nije onako kako to komentatori pišu, da crnci protestuju u desetinama američkih gradova zato što osjećaju da su građani drugog reda. Oni ne osjećaju, oni jesu građani drugog reda!
Bez funkcionalne kontrole lokalnih vlasti
Na papiru bi trebalo da su svi isti pred zakonom. Ali u stvarnosti, američki policajci prvenstveno zaustavljaju i kontrolišu građane na osnovu njihovog izgleda, iako ne postoji nikakva sumnja. Ako pak pri tom naprave brutalne greške, poput ubistva Džordža Flojda, često ih poriču. Pokušavaju da stvar zataškaju, najčešće u dosluhu sa lokalnim državnim tužilaštvom. To stvari čini još gorim.
U Sjedinjenim Državama nedostaje nezavisna, funkcionalna kontrola lokalnih vlasti. U policijskim kolima najčešće sjede prekršioci zakona, koji se pretvaraju da su njegovi zaštitnici. Martin Luter King je govorio o većini Amerikanaca kada je rekao: „Onaj ko prihvata zlo bez protivljenja, u stvarnosti radi zajedno s njim“.
Ali, zlu ne mora samo da se suprostavi. Ono mora da bude zaustavljeno. Prvi obojeni predsjednik SAD, Barak Obama to je pokušao. Na kraju bezuspješno. Za njegovog mandata, jedan policajac u Fergusonu je sa osam hitaca ubio nenaoružanog Majkla Brauna, što je izazvalo proteste širom zemlje. U njegovom mandatu je i crni Njujorčanin, Erik Garner, dok ga je policajac davio izdahnuo sa riječima: „Ne mogu da dišem“. To su iste posljednje riječi koje je u samrtnom ropcu izgovorio i Džordž Flojd dok mu je policajac koljenom pritiskao vrat na zemlju skoro devet minuta.
Nemoćni protiv svakodnevnog rasizma
Možda američki predsjednici pod svojom komandom imaju najveću armiju na svijetu, ali su nemoćni protiv svakodnevnog rasizma njihovih zemljaka. Naravno da bi trebalo da žigošu nepravdu i pokažu razumijevanje za žrtve policijske bezobzirnosti – barem zbog toga da ne bi rasplamsavali dalji bes i emocije. Predsjednik Tramp je, kao što se i očekivalo, i ovdje zakazao. Pokazao je isto toliko empatije kao i meteorit koji pada pravo na cvijetnu livadu. Predsjednik u vidu ima samo svoj reizbor i vjeruje da vojničkim rječnikom dobija poene kod bijelih birača. Dovoljno loše za SAD je to što bi njegova kalkulacija mogla i da uspije.
Slučaj Džordža Flojda nije izolovan. Postoje hiljade sličnih. Predrasude protiv crnaca nećete naći samo kod policajaca, državnih tužilaca i sudija, već i kod nastavnika i poslodavaca. I upravo se radi o tom svakodnevnom rasizmu protiv kojeg su usmjereni ovi protesti. Upravo zbog toga što je u pitanju svakodnevni rasizam, teško mu se suprotstaviti. Borci za ljudska prava već godinama se zalažu za bolju obuku policajaca u SAD. Već decenijama zahtijevaju nezavisnu kontrolu rada policajaca i državnih tužilaca, i strože zakone. Malo toga se do sada dogodilo.
Ali, uz svo razumijevanje za proteste, nasilje vodi u slijepu ulicu. Njega ne može niko da brani i odobrava. Ono samo potvrđuje predrasude bijelaca. Šta onda preostaje? Martin Luter King se držao „bezgranične nade“, koju ne bismo smjeli da izgubimo. To naravno i nije neka utjeha za porodicu Džordža Flojda.