Berlin, Berlin, idemo u Berlin!

Ljeto 1991. godine: osam mjeseci nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke. 45 godina podjele i komunistički DDR su prošlost. Njegova teritorija sada pripada demokratskoj Saveznoj Republici.

A Republikom se od 1949. vladalo iz Bonna na rijeci Rajni. Grad je smješten na dalekom zapadu zemlje, oko 100 kilometara udaljen od granice s Nizozemskom. Do Bruxellesa, glavnog grada Europe, ima 230 kilometara. Podnošljiva distanca u usporedbi s Berlinom, koji je od Bonna udaljen 600 kilometara prema istoku. Poljska počinje ubrzo nakon toga. Na putu prema Berlinu prolazi se kroz nove savezne države koje su prije ujedinjenja bile okruzi DDR-a.

Francuska na zapadu, Austrija na jugu ili Danska na sjeveru. Te zemlje su zemljopisno bliže većini zapadnih Nijemaca nego sada pripojeni dijelovi istočno od Elbe - i ne samo zemljopisno.Desetljeća političkog i ideološkog razdvajanja ostavila su traga. U ovoj situaciji, 660 članova njemačkog Bundestaga moralo je 20. juna 1991. donijeti odluku od povijesnog značaja: trebaju li parlament i vlada ostati u Bonnu ili se vratiti u Berlin, grad koji je bio glavni grad od uspostave Njemačkog carstva 1871. do 1945. godine.

Bonn je trebao biti samo privremeno rješenje

Povijesno teško opterećeno mjesto iz kojeg su započela dva svjetska rata. Nakon toga, metropola u mirovini bila je rastrgana na istok i zapad, kroz koju je od 1961. prolazio zid od betona i bodljikave žice. I ovaj snažno obilježeni Berlin bi opet trebao postati političko središte veće i moćnije Njemačke?

Kada je osnovana Savezna Republika, u to nije bilo apsolutno nikakve sumnje. Muškarci i žene prvog Njemačkog Bundestaga gledali su na Bonn samo kao "privremeno sjedište". 

U tom je duhu 1949. donesena je nedvosmislena odluka:

"Vodeći savezni organi preselit će svoje sjedište u glavni grad Njemačke, Berlin, dok se u Berlinu i u sovjetskoj okupacijskoj zoni ne održe opći, slobodni, jednaki, tajni i izravni izbori. Bundestag će se potom sastati u Berlinu."

Četiri dana prije glasanja, sve je govorilo protiv Berlina

Tada, nekoliko godina nakon završetka rata, još uvijek je postojala velika nada za brzo ponovno ujedinjenje Njemačke. Nitko nije mogao pretpostaviti da će trebati više od četiri desetljeća. U međuvremenu su se Nijemci sve više otuđivali. Zbog toga povratak u Berlin nije bio nešto što se podrazumijeva.

U skladu s tim, članak 2. Ugovora o ujedinjenju od 31. avgusta 1990. godine je glasio: "Glavni grad Njemačke je Berlin. Pitanje sjedišta parlamenta i vlade odlučit će se nakon uspostavljanja ujedinjenja Njemačke."

Nakon manje od godinu dana, nastupio je trenutak istine - i sve je govorilo u ime Bonna. Četiri dana prije odlučujućeg glasanja, samo je 267 glasalo u korist Berlina, ali 343 u korist Bonna.

Ali, onda se ipak dešava nešto neočekivano: kada je, nakon 11 sati rasprave, došlo do zakletve 20. juna 1991. godine, Berlin je pobijedio: 338:320.

Mnogo se nagađalo o tome ko je potaknuo promjenu raspoloženja u posljednji trenutak. Sve upućuje na jedno ime: Wolfgang Schäuble. 

Willy Brandt se osobno zahvalio Wolfgangu Schäubleu

Današnji predsjednik Bundestaga, koji je tada imao 48. godina, dočarao je bogatu povijest stare i nove prijestolnice kao nitko drugi. Schäuble je podsjetio ne zračni most zapadnih sila pobjednica iz Drugog svjetskog rata, kada je Staljinov Sovjetski Savez blokirao slobodni dio Berlina 1948./49.

U svom govoru nije izostavio nijedan povijesni događaj: narodni ustanak u DDR-u 17. juna 1953., izgradnja Berlinskog zida u avgustu 1961., pad Zida 9. novembra 1989. i konačno njemačko jedinstvo 3. oktobra 1990. Ovaj političar iz redova Kršćanskih demokrata je naglasio: "Simbol jedinstva i slobode, demokracije i vladavine zakona za cijelu Njemačku, Berlin je uvijek bio kao nijedan drugi grad".

Ova solidarnost slobodnog svijeta s jedinstvom i slobodom Nijemaca nigdje nije izražena snažnije nego u Berlinu, rekao je Schäuble i dodao: "Da li bi danas zaista ujedinili bez Berlina? Mislim da ne." Stotine zastupnika ustalo je sa svojih mjesta nakon ovog govora i nekoliko minuta pljeskalo Schäubleu. Bivši kancelar Willy Brandt, dobitnik Nobelove nagrade za mir i bivši glavni gradonačelnik Zapadnog Berlina, osobno se zahvalio Schäubleu i pružio mu ruku.

Alexander Kudascheff: istinske retoričke bitke

"Ta rasprava je bila jedan od stvarnih sudbonosnih trenutaka njemačkog Bundestaga", kaže Alexander Kudascheff, koji je u to vrijeme bio glavni dopisnik Deutsche Wellea.

Vodile su se, kaže Kudascheff, istinske retoričke bitke oslanjajući se samo na autoritet argumenata. Savezni kancelar Helmut Kohl (CDU), ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher (FDP), veliki socijaldemokrati Willy Brandt i Hans-Jochen Vogel - svi su bili za Berlin. 

„Činilo se međutim da raspoloženje ide u drugom smjeru", prisjeća se Kudascheff dramatičnih sati. "Odjednom su veliki, stari političari djelovali kao političari od jučer", kaže on. No Wolfgang Schäuble je okrenuo raspravu. "U invalidskim kolicima. Sa strašću. Istorijskim udisajem. Sjajnom retorikom. Mogli ste to osjetiti tijekom govora: Ovo je povijesni trenutak", prisjeća se Kudascheff.

Bivši ministar Baum: zalaganje za Bonn

Odmah zatim govorio je član Slobodnih demokrata (FDP) i bivši njemački ministar unutarnjih poslova Gerhart Baum. Rođen je u Dresdenu (na istoku), a odrastao i politički se socijalizirao u Porajnju (na zapadu).

On se izričito složio sa Schäubleom: Berlin je na poseban način simbol slobode i vladavine zakona. "No nije li Bonn i simbol 40 godina uspješne demokracije, koja je uspostavila ugled Savezne Republike Njemačke u svijetu, dovršila njezinu europsku integraciju i na kraju također ostavila otvorenu priliku za njemačko jedinstvo?", pitao je Baum.

Baumovo zalaganje za Bonn na kraju je bilo neuspješno. No trideset godina kasnije i dalje nije izgubio svoj skepticizam prema Berlinu: "I dalje smatram da bi okretanje od staromodne prijestolnice i afirmacija pluralističke države s različitim središtima bila održiva alternativa", kaže za DW, u međuvremenu 88- godišnji Baum i dodaje:

"Politička klima u Bonnu bila je dobra za republiku." No, postojali su, kako kaže, i snažni argumenti u korist Berlina. Grad čije se zgrade čine "previše otkačenima", a čiji je medijski krajolik "previše uzbuđen".

Mnogo razočaranih nada

Medijski profesionalac Kudascheff to vidi na sličan način kao i politički profesionalac Baum. "Republika Berlin je politički i medijski balon." Ona je, kaže Kudascheff, odsječena od ljudi, njihovih problema i zemlje. A u svom središtu "histerična, notorno uzbuđena, opsjednuta udarnim vijestima, indiskretna".

U političkoj metropoli Berlin, kako dalje navodi Kudascheff, još uvijek ima puno provincijalizma bez šarma provincije. Sve je, kako on kaže, grupirano oko kancelarskog ureda, oko Reichstaga: ministarstva, udruge, mediji, lobiji. "Ja to doživljavam kao razočaranje", kaže Kudascheff.

Dagmar Enkelmann razočarane nade povezuje sa preseljenjem iz Bonna u Berlin. Ona je na glasanju 1991. bila je jedna od 18 članova Demokratske stranke socijalizma (PDS), koja je formirala parlamentarnu skupinu s Lijevom listom.

Ponikavši iz DDR-ove državne stranke SED, PDS u Bundestagu u Bonnu bio je najvidljiviji znak da je Njemačka na mnogo načina postala istočnija. "Naša nada je bila da će tim preseljenjem rasti razumijevanje za životno djelo ljudi u novim saveznim državama i da će se brže promicati izjednačavanje životnih uvjeta na Istoku i Zapadu", kaže Dagmar Enkelmann za DW.

Dagmar Enkelmann: Preseljenje je bio simboličan čin

"To se nije obistinilo", kaže sa žaljenjem Enkelmann, koja je trenutno predsjedavajuća Fondacije Rosa Luxemburg. Ona kaže da je preseljenje bilo simboličan čin.

To da 30 godina nakon istorijske odluke o preseljenju šest saveznih ministarstava još uvijek ima svoje prvo službeno sjedište u Bonnu ona smatra pogrešnom. Administracija je, kako navodi, napuhana i nema uštede. Njen zaključak glasi: Nove savezne zemlje su za neke u vladi i danas „daleki istok", koje ne znaju cijeniti dostignuća jedinstva.

 

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu