Beethoven u nacističkoj propagandi
12. maj 2020
1945. godine je opera "Fidelio" Ludwiga van Beethovena izvedena u Beču kao znak oslobođenja - saveznici su pobijedili u ratu protiv nacističke Njemačke. Sedam godina prije toga nacionalsocijalisti su u upravo osvojenoj Austriji izvođenjem iste te opere, koju su nazvali "pobjedničkom operom", slavili osvajanje Austrije..
Teško da je i jedan drugi kompozitor u njegovoj recepciji toliko snažno instrumentaliziran u političke svrhe kao Ludwig van Beethoven. Njegova muzika služila je diktatorima širom svijeta kao i borcima za slobodu kao potvrda njihovih političkih stavova.
"O tajni ove muzike se do danas raspravlja", kaže muzikolog Michael Custodis sa Univerziteta Muenster u razgovoru za DW. "Međunarodno prisvajanje je veoma višeslojna kulturna istorija o kojoj mi još uvijek ne znamo puno i za koju tek moramo razviti modele objašnjenja."
Sustavna propaganda uz Beethovenu muziku
Nacionalsocijalisti su instrumentalizirali Beethovena za svoje propagandne svrhe. Pri tome ih nije interesirala samo muzika, već i epiteti koji su bili pripisani Beethovenu kao kompozitoru i čovjeku. Beethoven je slovio kao titan, kao heroj, koji je prevazišao gluhoću koju mu je dodijelila sudbina i kao njemački muzički genije.
Hitlerovom režimu nije smetalo to što se Beethoven zalagao za vrijednosti francuske revolucije kao što su sloboda, jednakost i bratstvo. "Diktature nikada nisu imale veliki problem u tome da prisvoje istorijski narativ i da ga u krajnjem slučaju preoblikuju", kaže Michael Custodis. "K tomu dolazi to da je nacionalsocijalizam uvijek insceniran i kao revolucionarni pokret."
Revolucionarni pokret koji je - u najmanju ruku muzički – želio da se nadoveže na stare tradicije: sa nositeljima poput Beethovena i Wagnera. S ciljem organizacije muzičkih događaja "ministar za propagandu" Joseph Goebbels je osnovao "Komoru kulture Reich-a" sa pododjelom "Komora za muziku Reich-a". Njen prvi predsjednik bio je poznati kompozitor Richard Strauss. On je služio kao isturena figura i reklama diktature. Djela jevrejskih kompozitora ili političkih protivnika su bila zabranjena kao "izopačena muzika".
Nastavak kulturne baštine
Još je car Wilhelm I osnivanjem carstva 1871. godine otvorio put za to kako kulturu i muziku prisvojiti za vladu. On je okončao romantičnu predstavu o tome kako su muzika i politika dva striktno odvojena svijeta. Međunarodno priznanje kompozitora poput Beethovena, Wagnera, Brahmsa ili Brucknera mu je pri tome išlo na ruku.
"Carstvo učestvuje u upravljanju kulturnim dobrom i izdvaja mnogo novaca kako bi proširilo status koji je njemački muzički repertoar osvojio u koncertnim dvoranama i na operskim scenama", objašnjava muzikolog Michael Custodis.
Osim toga njemačka muzika je izvođena u kolonijama u Africi i Kini – ne samo kako bi "strane kulture" misionarski ubijedila u vrijednost njemačke kulture.
Nacistička propaganda i u inozemstvu
Nacionalsocijalisti su nastavili ovu tradiciju. Njemačke pjesme su izvođene u Brazilu ili Čileu, a Berlinska filharmonija je kao "carski orkestar" išla na turneje po inozemstvu. Dirigenti kao Wilhelm Furtwaengler i Herbert von Krajana su sa Beetovenovim orkestrom punili velike svjetske koncertne dvorane.
Kasnije tokom rata su pijansti poput Elly Ney, Wilhelma Kempffa ili Waltera Giesekinga održavali progandne koncerte i Beetovenovim sonatama za klavir jačali izdržljivost trupa na frontu.
Kome pripada Beethoven?
To da Hitler želi "vladati svijetom" postalo je jasno najkasnije u Drugom svjetskom ratu. Okupirani narodi bili su kulturološki podijeljeni. S jedne strane oni su striktno odbijali njemačke simfonije tokom rata, na drugoj strani su iz protesta svirali upravo tu muziku. "Nijemcima je oduzimano pravo da prisvajaju za sebe kompozitore poput Beethovena", kaže Custodis.
Početak Beethovenove Pete simfonije bio je tokom rata znak prepoznavanja BBC-ijevog programa za inozemstvo i time znak otpora protiv Nijemaca.
Jevrejska studentica muzike Fania Fenelon iz Pariza je znala za tu političku simboliku kada je bila odvedena u koncentracioni logor Ausschwitz i Petu simfoniju aranžirala za "djevojački orkestar". U njenoj istoimenoj knjizi ona piše da joj je bilo drago da upravitelji logora nisu primijetili ovo značenje.
Sukob oko Beethovena na Istoku i Zapadu
U prvim godinama nakon rata između Istočne i Zapadne Njemačke je izbio ideološki rat oko toga ko ima pravo na to da Beethovenu muziku reklamira za sebe. U DDR-u se na Beethovena gledalo kao na predvodnika socijalizma. "Oni su govorili da je Hitler pobijeđen skupa sa Crvenom armijom i zbog toga se može govoriti o miroljubivom i europskom u Beethovenovoj muzici", kaže Michael Custodis.
U Zapadnoj Njemačkoj saveznici su bili zaokupljeni procesom denacifikacije kojem se morao podvrgnuti i dirigent Wilhelm Furtwaengler. 1942. godine je on još povodom Hitlerovog rođendana sa Berlinskom filharmonijom izveo Beethovenovu Devetu simfoniju. "Od 1948. godine je Berlinska filharmonija sa Furtwaenglerom ponovo krenula na turneju, direktno u Englesku, deklarirajući to kao mirovni projekt", kaže Custodis. Unatoč žestokoj debati oko Furtwaenglerove uloge u tzv. "Trećem Rajhu" koncerti su bili rasprodani, a kritike izuzetno pozitivne. Ljudi su željeli ponovo odvojiti muziku od politike.
Beethovenova Deveta u službi politike
Nakon rata je Beethovenova Deveta simfonija širom svijeta na poseban način politički percipirana. Vlastodršcima u bivšem aparthejd režimu Rodezije, današnji Zimbabve, je sedamdesetih godina služila kao nacionalne himna. Tokom vojne diktature u Čileu žene su uz Odu radosti demonstrirale za oslobađanje političkih zatvorenika. U junu 1989. godine su studenti u Kini pjevali Odu radosti tokom protesta na trgu Tiananmen.
Leonard Bernstein je dirigirao Devetu 1989. godine u povodu pada Berlinskog zida. Političari su pjevali Odu radosti u povodu ponovnog ujedinjenja Njemačke. Beethovenova Deveta simfonija je i himna Europske unije sa njenim vrijednostima slobode, mira i solidarnosti.
Ipak njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier je prilikom otvaranja manifestacije Beethovenova godina 2020 upozorio na to da je umjetnost potrebna, ali i da ona može biti zloupotrijebljena. Onako kako je Beethoven za vrijeme nacionalsocijalista bio zloupotrijebljen u svrhu predstavljanja superiornog "njemačkog bića". "To nas upozorava da budemo oprezni kada je riječ o pretjeranom, nerefkletiranom patosu", rekao je Steinmeier.