Bavarski imperij uzvraća udarac

"FC Bayern - Forever Number One" (zauvijek broj jedan), tako glasi klupska himna njemačkog rekordnog prvaka. To glazbeno diskutabilna skladba precizno izražava samorazumijevanje kluba iz Münchena: "Mia san mia", što je bavarski dijalekt i doslovno znači: mi smo mi, a u prenesom smislu: tamo gdje smo mi, to je na vrhu! Koliko li je samo Bayernove profesionalce, trenere, klupske dužnosnike, ali i navijače ljutilo što se protekle dvije godine bilo bez titule. 2012. je to bila velika katastrofa koju su osjetili na svojoj koži s drugim mjestom na prvenstvu, finalna sramota protiv Borussije iz Dortmunda na Njemačkom kupu i zabrljana finalna utakmica u Ligi prvaka protiv Chelsea. Nije uopće upitno da je Bayern bio ponižavan.

To Uli Hoeneß, kao moćni i ambiciozni klupski predsjednik, nije mogao ostaviti tek tako bez odgovora. Pa je došlo do kadrovskih izmjena: bezlični i malo inspirirajući Christian Nerlinger je morao svoje mjesto sportskog direktora ustupiti profiliranom i nikad zadovoljnom Matthiasu Sammeru, Dante se pokazao kao famozno pojačanje obrane, Javi Martínez - 40-milijuna-igrač iz Bilbaoa - je istovremeno igrač koji na terenu efektivno djeluje, ali i strateg na sredini terena, a Mario Mandžukić na prednjem dijelu terena očito pogađa kako mu je volja. Hoeneßove mjere su očito bile ispravne i odlučujuće: novi kadrovi su postali čvrsti stupovi u cjelokupnom umjetničkom djelu NK Bayern München.

Tajna uspjeha: široka klupa, visoki standardi

Daljnji ključ za osvajanje titule je fokusiranje cjelokupnog klupskog osoblja i kadra na uspjeh. U svakoj fazi sezone - s izuzetkom jedinog sezonskog poraza protiv Leverkusena - je bavarska volja za pobjedom jednostavno bila opipljiva. Momčad je postala šira i uravnoteženija u odnosu na godinu prije. Već odavno u Münchenu nisu više ovisni samo o jednom Francku Ribéryju. Svaka pozicija je najmanje dvostruko popunjena - značajna razlika u odnosu na nacionalnu konkurenciju. Ukoliko negdje nastupi lijenost, sljedeći kandidat s Bayernove klupe je već spreman na igru. A i ambicije su enormno visoke: pobjedu sa samo jednim golom razlike Uli Hoeneß već naziva "drekom".

Trener Jupp Heynckes dobro zna kako da svojim načinom rotacije održi mentalnu i tjelesnu svježinu igrača i da motivira i one, koji rijetko imaju mogućnosti izaći na teren. U njegovoj možda posljednjoj sezoni na trenerskoj klupi jednog bundesligaša bi mu ove godine mogla čak za rukom poći trostruka pobjeda - naslov njemačkog prvaka, pobjeda na Njemačkom kupu i u Ligi prvaka. Bio bi to ultimativni uspjeh za Heynckesa i istovremeno veliko breme za nasljednika Pepa Guardiolu.

Mračne strane Bayernove hegemonije

Da je 23. titula prvaka u Bayernovoj klupskoj povijesti ove sezone već osigurana u 28. kolu, tako rano kao nikad prije u 50 godina Bundeslige, govori u korist brižljivom i detaljnom radu u Münchenu - ali i protiv Bundeslige. Smije li biti da Borussia Dortmund kao dvostruki pobjednik 2011. i 2012., kao iznenađenje Lige prvaka, tako rano "napusti igru!, odnosno odustane? Borbenih najava iz Dortmunda u smjeru Münchenu nije bilo, tek malo obrane. Kadrovske i u međuvremenu financijske mjere bi trebale biti tu. A i ostatak lige Bavarce nije stavljao pod pritisak: Bayer Leverkusen je s trećim mjestom izgleda više nego zadovoljan, a Schalke 04 je bio, kao što to često biva, najviše sam sobom zabavljen. Bundesliga i Bayern - trenutačno je to poput zeca i zmije.

Bavarcima se to vjerojatno sviđa što su ponizili konkurenciju, kao što su se i oni možda osjećali poniženo u protekle dvije godine, ali za njemački nogomet je ta neuravnoteženost snaga znak za uzbunu. Jer nogomet funkcionira samo ako je zajamčena napetost, ako postoji stvarna konkurencija. "FC Bayern - Forever Number One" je za Bayernove fanove melem za uši, ali za ostatak Bundeslige horor vizija.

Autor: Tobias Oelmaier

Odgovorna urednica: Marina Martinović/sk