Bankovna unija na klimavim nogama

Do rješenja za krizu eura je mnogo teže doći zbog toga što se u eurozoni nalaze i dužnici i povjerioci. Države dužnici bi najradije da se odmah uvedu takozvane "euroobveznice" kojima bi se okončale sve berzovne špekulacije o budućem kursu eura i smanjio teret njihovih dugova. "Ne dok sam ja živa", izjavila je još prošle godine njemačka kancelarka Angela Merkel. Ona je ipak pristala na uvođenje bankovne unije. I na tom planu Njemačka daje prednost "temeljitosti" umjesto "brzini".

Bankovna unija bi trebalo da počiva na tri temelja: nadzoru, osiguranju uloga i realizaciji procesa bankrota. Zajedničkom nadzoru koji bi bio u rukama Evropske centralne banke ništa više ne stoji na putu. Ona od sredine 2014. ima pravo da kontroliše sve veće banke u EU. Kod banaka za koje bi se spoznalo da su beznadežan slučaj, postojala bi mogućnost imenovanja stečajne uprave. I tu počinju svađe.

Ko treba da proglasi stečaj?

Evropska komisija bi da ona bude ta koja će presuditi o sudbini pojedinih banaka, što je za Holgera Schmiedinga, glavnog menadžera Berenberg banke, nezamislivo. "Mislim da nam ne treba Agencija za stečaj koja bi djelovala unutar Evropske komisije. To bi trebalo da bude nezavisno tijelo ili bi to mogle da budu komisije na nacionalnom nivou koje bi djelovale na osnovu evropskih pravila."

Ni vlada u Berlinu ne želi da odluka o mogućem gašenju neke njemačke banke bude prepuštena u ruke Evropske komisije. Njemački ministar finansija Wolfgang Schäuble smatra da je preduslov za uspostavu zajedničke Agencije za stečaj - promjena Lisabonskih ugovora, što je proces koji traje godinama.

Ko treba da snosi gubitak?

Države eurozone se spore i oko toga kako se treba odvijati proces stečaja. I dok je Njemačka spremna da se u taj proces uvuče i imovina vjerovnika i vlasnika banaka, jug Evrope je više za opciju da se gubici pokriju iz poreskih sredstava. Pregovori o tome proteklog vikenda su završeni neuspjehom. Berlin je ipak pokazao spremnost za kompromis. Ubuduće bi se sanacija banaka mogla vršiti i iz Fonda za spas eura ESM, ali samo do iznosa od 60 milijardi eura. Ponovo pogrešna odluka, smatra Max Otte, profesor ekonomije sa univerziteta u Grazu.

"Ne smijemo ograničiti količinu novca, nego definisati mehanizme. To znači da bi ESM sa svojim kapitalom trebalo da postane akcionar uzdrmanih banaka. ESM bi tako napravio čak i dobar posao, baš kao što se desilo u SAD."

U SAD su banke nacionalizovane i snabdjevene kapitalom. Kada su se oporavile, država je ponovo prodala svoje akcije u bankama. Država je tako zaradila, a banke nastavile davati kredite privrednicima.

Problematične zombi-banke

U opticaju je trenutno i termin koji mnogima tjera strah u kosti: zombi-banke. To su banke koje su ustvari već u stečaju, ali opstaju zahvaljujući jeftinom novcu kojeg posuđuju od Evropske centralne banke. Pojedine države strahuju da bi u slučaju propasti jedne finansijske institucije, štediše odmah povukle svoj novac i iz drugih banaka i tako u ponor povukle i solidne institucije. Stoga mnogi zagovaraju izdavanje garancija za uloge štediša na evropskom nivou. Za Njemačku je to ponovo neprihvatljivo, jer bi to značilo da bi za gubitke drugih ponovo morali da plate poreski obveznici u ovoj zemlji.

To što se Njemačka opire temeljnim elementima bankarske unije ne znači da ona blokira rješenje eurokrize, smatra Holger Schmieding: "Iz njemačkog ugla gledanja, više garancija mora da prati i uspostava jasnih pravila igre, a druge zemlje moraju da ih se pridržavaju. S jedne strane se nešto daje, ali se traži i nešto zauzvrat", kaže on.

Ukoliko se s njemačke strane bude pristalo samo na davanje, onda bi vlada u Berlinu mogla i direktno da pristane na uvođenje euroobveznica.

Autori: Zhang Danhong/Azer Slanjankić

Odgovorni urednik: Zoran Arbutina