Balkanski autokrata – moguć samo uz žmurenje EU | Politika | DW | 29.08.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Balkanski autokrata – moguć samo uz žmurenje EU

Vladaoci na zapadnom Balkanu su u nekoj vrsti špage – branili bi vlast svim sredstvima, ali moraju da očuvaju demokratsku fasadu. I u tome imaju pomoć sa Zapada, piše u novoj knjizi profesor Florijan Biber.

Zašto Vučić dekretom ne zabrani opoziciju? Zašto Đukanović puškama ne pozatvara kritičke medije? Šta je to sprečavalo Gruevskog da lijepo zvanično uvede diktaturu? I zašto nekadašnji prvoborci UČK ne podijele Kosovo između sebe kao djedovinu?

Zbilja, čemu sve to izigravanje demokratije koja samo smeta glasovitom balkanskom autokrati?

„Teoretski, oni bi mogli da odbace demokratska pravila i uspostave otvoreni autokratski sistem. Ipak, to bi bila veoma riskantna strategija", piše profesor Florijan Biber u svojoj novoj knjizi. „Evropske integracije i sa njima demokratija dio su širokog društvenog konsenzusa već dvije decenije, a ove zemlje su male i čvrsto povezane sa EU."

Biber pojam „autokrate" koristi u smislu „kompetitivnog autoritarizma" – tu se demokratske institucije poput izbora priznaju i vide kao jedini način da se dođe na vlast, ali se onda država zarobljava i stiču prednosti nad političkim protivnicima.

Knjiga „Jačanje autoritarizma na Zapadnom Balkanu" u izdanju Palgrave Macmillan trebalo bi da bude objavljena sredinom septembra, ali je već dostupna redakciji DW. U knjizi Biber, luksemburški profesor na trajnom radu na Univerzitetu u Gracu i odlični poznavalac Balkana, traga za sastojcima koji čine balkanskog autokratu.

U dijelu prepunom referenci i pisanom na akademski način – zbog čega će više zainteresovati stručnjake nego širu javnost – Biber sažima protekle dekade u šest država iz čekaonice EU i u Hrvatskoj. Čitaocu koji već zna te pikanterije najzanimljiviji će biti autorov osvrt na ulogu Evropske unije to jest Zapada – bez njih ovakav tip autokrate ne bi bio moguć.

Mlada garda „reformatora"

Biber podsjeća da su, svako u svoje vrijeme, lideri poput Vučića, Dodika, Gruevskog ili Đukanovića uspijevali da „raspale zapadnjačku maštu kao mladi pragmatični reformatori. Njihov uspon na vlast je praćen odobravajućim komentarima u zapadnim medijima i vladama".

„Oni nisu došli na vlast kao radikalni kandidati sa političke margine već sa mejnstrim partijama koje su povezani sa evropskim stranačkim porodicama", dodaje Biber.

I eto ih i danas u bolnom, povremeno opasnom, a povremeno komičnom raskoraku – dok u znoju lica svog grabe svaki djelić moći, veoma paze da im ne otpadne demokratska leptir-mašna.

„Za neke je pristupanje EU samo instrumentalno – alatka da se obezbijedi podrška biračkog tijela i potencijalno bolji životni standard", piše Biber. Za druge, prevashodno BiH i Kosovo koji su pod jakom međunarodnom patronažom, učlanjenje u EU bi bila konačna potvrda suvereniteta. A svima je primamljiva još jedna stvar – članstvo u EU kao toljaga protiv susjeda koji još nisu u EU.

Biber tu navodi primjer Grčke i (Sjeverne) Makedonije. Zaumna rasprava oko imena zemlje ne bi imala većeg značaja da je Makedonija već bila dio EU i NATO. U slobodnom prevodu, onda bi one u Skoplju bolila briga šta kažu u Atini.

Na sličan način je Italija kočila pristupanje Slovenije, Slovenija Hrvatske, a Hrvatska graničnim pitanjima – recimo Pelješki most ili granica na Dunavu – može, i izgleda hoće, da koči BiH i Srbiju.

Pišući o pojmu „stabilokratija" Biber dočarava sliku prema kojoj su balkanski hibridni režimi mogući samo uz postojanje Evropske unije – treba im neko spolja da ih pohvali za stabilnost, da se slika sa njima, da zažmuri na gaženja pravne države.

Dobar primjer je pojavljivanje ondašnjeg austrijskog šefa diplomatije Sebastijana Kurca na mitingu makedonske VMRO-DPMNE i to pred izbore na kojima će Gruevski konačno pasti. Odgovarajući na kritike, Kurc je manje-više neuvijeno rekao da je za njega bilo najvažnije da se izbjeglička Balkanska ruta zatvori, a Makedonci su je zatvorili bodljikavom žicom.

Stabilnost se trampi za demokratiju i takav odnos nije rezervisan samo za Balkan.

„Međunarodna diplomatija načelno nije posebno osjetljiva na pitanja demokratije i mnoge su demokratske vlade razvile dobre, pragmatične ili cinične veze sa autokratama u ime realpolitike", piše ovaj stručnjak.

Nema nedovoljno dobrih demokrata

Međutim u igri je i krupan paradoks. Tvrdeći da šest država Zapadnog Balkana tobože i dalje imaju „evropsku perspektivu", čelnici EU i njenih najmoćnijih članica upravo podržavaju one koji tu perspektivu podrivaju. Jer ako imate stabilokratiju, nemate demokratiju i pravnu državu, a one su neophodne da bi se dobilo zeleno svijetlo za ulazak u EU.

Biber hladno konstatuje da za evropske čelnike nema nedovoljno dobrih demokrata. Brisel ostavlja u ofsajdu stranke poput srpskih Radikala ili kosovskog Samoopredeljenja, ali „manje zbog njihovog nedostatka privrženosti demokratiji, a više zbog odbijanja poslijeratnog poretka i virulentnog nacionalizma".

Florian Bieber Politologe Uni Graz (privat)

Florijan Biber

Iako se ne upušta u prognoze da li su evropske vrijednosti trajno upokojene u ime stabilokratije, autor slika prilično tmurnu sliku: Ekonomska i finansijska kriza, kriza evrozone, Bregzit i izbjeglička kriza „odvukle su pažnju EU i njenih članica ka sopstvenom preživljavanju, daleko od promocije demokratije i proširenja uključujući i Zapadni Balkan".

Ponekad se čuju i navodno suštinske zamjerke na stanje demokratije u regionu – recimo pritužbe Francuske i Holandije zbog kojih se ne otvaraju pristupni pregovori sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom. Ali iza toga se, piše Biber, kriju opet realpolitički razlozi: stanovništvo na Zapadu je postalo skeptično prema proširenju pa ga nekako treba otezati.

„U Srbiji je predsjednik Vučić veoma uspješan u tvrdnjama da je stalno razapet između Rusije i Zapada i da bi bilo kakva prenagla prozapadna linija izazvala kontraefekat. To mu je pomoglo da stvori više prostora u kojem može da se razmaše na medije i nezavisne institucije. Ovaj 'povratak geopolitike' je zaklonio kritički pogled na demokratiju i vladavinu prava", piše Biber u novoj knjizi.

Dodaje da je Vučić u tu svrhu kultivisao veze sa Vladimirom Putinom prema kojem gaji „gotovo komično strahopoštovanje demonstrirano stajanjem na kiši bez kišobrana tokom vojne parade u Putinovu čast 2014. i insistiranje da sa njim razgovara na ruskom".

Biber ne pada u iskušenje da balkanske moćnike nazove malim putinima, erdoganima ili orbanima, premda je sličnost u nekoj vrsti kulta ličnosti. Ali dok u Rusiji, Mađarskoj i Turskoj postoji „jače ideološko uporište" režima, na Balkanu „nema ideološki koherentnog sistema koji bi mogao da preživi bez ovih vodećih figura".

Krize i krizice

Ali zato ima kriza, uglavnom vještačkih. One su, uz klasična oruđa stranačkog zapošljavanja i kontrole medija, jak adut autokrata. Stara je to slika – u jednoj ruci šibica i kanister sa benzinom, u drugoj aparat za gašenje požara.

No ove moderne krize nisu tako dalekosežnih posljedica kao pokušaj puča u Turskoj 2016. godine koji je tamošnji autokrata Redžep Erdogan iskoristio da pohapsi i smijeni desetine hiljada ljudi. Balkanske krizice, piše Biber, „bolje služe suptilnijoj svrsi da se (zapadnim igračima) naznači koliko je važno da vlasti obezbijede stabilnost kao i da se prolongira nesigurnost među građanima".

Biber dijeli fabrikovane ili prave, ali prenaduvane krize na nekoliko grupa. Tu su one kada je vlast tobože ugrožena od domaćih izdajnika koji sa kojekakvim strancima rade recimo o glavi Aleksandra Vučića, „pokušaj državnog udara" u Crnoj Gori ili krvavi okršaj u Kumanovu pred kraj vladavine Gruevskog; zatim „vikend-ratovi" sa komšijama – recimo „carinski rat" Srbije i Hrvatske oko povrća ili slanje išaranog voza sa natpisom „Kosovo je Srbija" ka Mitrovici.

I na kraju tu su vanredni izbori koji, piše Biber, „nisu kriza po sebi, ali su prilika da se suspenduju svakodnevni poslovi Vlade, a kampanja upotrebi da se nastavi sa targetiranjem opozicije i uprezanjem državnih resursa u partijske svrhe".

Te „vanredne" okolnosti bacaju sjenku na sasvim ovozemaljske probleme, ali služe i da se prizove podrška spolja. „Navodni državni udar u Crnoj Gori je svakako pomogao da se ubrza ratifikacija pristupa NATO jer su zapadni mediji predstavljali zemlju kao važno uporište protiv ruskog mješanja na Balkanu", zaključuje Florijan Biber.

I, ima li nade? U epilogu Biber daje savjete onima koji se bore protiv „balkanskih prinčeva". Jedna od preporuka je da se ne prihvate zadati okviri debate – takmičenje u patriotizmu i tome ko je veći „reformator". Umjesto toga Biber predlaže da se priča o običnim stvarima, recimo siromaštvu.

Jedan od njegovih savjeta se neće svidjeti velikom dijelu opozicione javnosti u Srbiji. Jer profesor iz Graca piše da su bojkoti postali opšte mjesto na Balkanu, ali da ne garantuju ništa. Jer, ako je cilj da se privuče pažnja „međunarodnih posmatrača", od bojkota je slaba vajda. Njega na Zapadu više tumače kao dio političkih zađevica, a manje kao vapaj za demokratijom.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android