Bajram u recesiji

„Ja sam u jednom velikom raskoraku. Mnogo sam zadužen i prema božijim pravilima, nisam 'džair' da bih klao kurban. Kad je čovjek u kreditima kao ja, onda nije u redu da troši na drugoj strani. Vidite kako je to dobro smišljeno?“, kaže Rešad Letić, poznati sarajevski ugostitelj, koji se 1997. godine, vratio u svoju vikendicu u Potocima, a u Sarajevu iznajmio stan, od čije stanarine živi, sada kada je u dugovima.

„Do rata sam klao kurbane, ali u međuvremenu, umrli su mi roditelji i sin i sad bih morao zaklati kurban za oca, za majku, za sina i za sebe. To znači četiri kurbana, a kako bih ponovo ušao u to, za sebe, za novi početak, morao bih naći crnog ovna. To jeste teško, ali nije nemoguće. Samo, za sve to, trebalo bi mi preko hiljadu maraka. Otkud mi?“ kaže Rešad, dok tanko siječe bosanski suđuk, kako bi lakše dočekao bajramsku trpezu.

Opasni čuvari

Njegova žena Fatima stiže sa Pala gdje je kupila posljednje sitnice. Pravnica u penziji, sada mirno živi svoje penzionerske dane, uzgajajući ruže u vrtu i čekajući da i njene rate za kredit budu isplaćene. Ne napušta je optimizam i smisao za humor.

„Evo, sad me dovezao s Pala moj bivši kolega s posla i ja sam mu rekla da ću ga prijaviti vama, pa neka ode u svijet. Njihova srpska paščad sve nam papuče ispred vrata odnese“, kaže Fatima smijući se.

Inače, izgleda da cijelo selo naprosto obožava pse. Teško bi bilo zaključiti koji je najveći i najljući. Čim ugledaju prolaznika, bijesno skaču na ogradu i laju neobuzdano dok ih grlo nosi. “Da li se to vi, možda, tako štitite jedni od drugih?“ pitam. „Ma, kakvi? I prije rata svi smo imali pse, to je neka vrsta navike. Nama mogu da naude samo nepozvani i nedobronamjerni ljudi, a takvih u Potocima – nema.”

Na sljedećoj stranici: Mašala, baklave

“Danas će nam doći komšije Srbi da čestitaju Bajram. S jednim od njih je moj Rešad dan prije načeo baklavu. On bi to uradio i da poskok na njoj spava. Skoro smo je prepolovili, a gosti ni stigli nisu“, kaže Fatima i dodaje da će na bajramskoj trpezi biti supe, pite, ali i mesa koje će se peći napolju, ispod sača, gdje inače ljeti roštiljaju.

Mašala, baklave

Kako sada nemaju ni automobil, Rešad će klanjati bajram-namaz u svojoj kući. „Uključim televizor, slušam reisa i uz prenos otklanjam namaz, a da su bolja vremena i da imam auto, nakon toga, sjeo bih u njega sa ženom i otišao na četiri mezarja da obiđem moje mrtve, na Vlakovo, Bare, Ravne bakije i Vrbanjušu. Ali, šta se može? Kad bih dugove izmirio, ja bih volio opet klati kurbane.

Tu sam tradiciju naslijedio od roditelja i žao mi je što nisam uspio da je održim, ali daj Bože zdravlja, pa ne mislim zadužen i umrijeti. Naći ću ja jednog dana sebi crnog ovna“, pomalo tužno kaže Rešad.

Za to vrijeme Fatima na tanjiru donosi baklavu. „Kolika je baklava!“ kažem ushićeno. „Kaže se, mašala baklave!“ ispravlja me Fatima. „Dobro, mašala! Ali, mašala, treba to pojesti.“ Rešad i Fatima ne vjeruju da će neko iz njihovog sela klati kurbane, ali me upućuju Hasanu Ćoriću, čija je kuća na vrh sela. Usput, susrećem Miru Đurić, koja u naručju nosi svog psa.

Na sljedećoj stranici: Kad je duša čista i čovjek ispravan...

Kad je duša čista i čovjek ispravan...

„Evo, baš sam pošla da Hasanu čestitam Bajram. Iz Vogošće sam došla prije sedam godina. Kupila sam kuću od jedne Bošnjakinje koja sada živi u Sarajevu. Popodne idem kod nje da joj čestitam Bajram. Dobro nam je svima ovdje. Svako se zabavio oko svoje ekonomske situacije, kako da preživi... Nema onih nacionalističkih gluposti. Evo, pored Hasanove kuće, nikla je nova kuća njegove sestre i zeta. Oni su još u Švedskoj, a kad se vrate, živjeće ovdje. Znači da su procijenili da će im ovdje biti dobro“, kaže Mira.

Preko ograde vidimo kako Hasan vrši posljednje pripreme za kurbanski Bajram. Čisti avliju jer su tu sve do nedavno stajala drva za zimu. Ni on ne kolje kurban ove godine. „Skupo je to na današnji vakat. Može se i bez toga. Ako je čovjek ispravan, ako mu je duša čista, nije to nužno. Kad se svi okupimo oko stola, kad mi dođe unuk, šta ima ljepše od toga?“ kaže Hasan. Svakog dana njegov zet dovozi iz Sarajeva petogodišnjeg unuka Dženana da ga nana i dedo čuvaju. „Dženan nam je jedino malo dijete u naselju i sve nas uveseljava“, kaže Mira Đurić.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. ur.: Z. Arbutina