Auto, vozi me kući!

Ovaj Audi A7 je još 2015. prešao čitav put od Silicijske doline do Las Vegasa - oko tisuću kilometara, na tamošnji sajam potrošačke elektronike. Za svaki slučaj, čovjek je sjedio na upravljačkom mjestu ali zapravo nije trebao ni taknuti komande: sve su obavili senzori i elektronika.

Ovaj prototip Mercedesa nazvan F015 pokazuje kako bi mogla izgledati unutrašnjost budućeg automobila. Klasično sjedalo vozača više nije potrebno pa su tako putnici ugodno okrenuti jedni prema drugima. To je probno vozilo koje je također stvoreno u informatičkim tvrtkama Silicijske doline i ono doista vozi. I to prilično brzo: ograničeno je na 200 km/h.

I Google već dugo ispituje svoje samostalno vozilo u Mountain Viewu, ali sve do sad je ipak netko sjedio za upravljačem.

Takvi samostalni automobili su vrlo sigurni već i zbog toga što im je sigurnost uvijek prije brzine. Za nestrpljive je to doista kušnja jer automobil smanji brzinu čim mu se nešto samo učini da nije u redu. Uvijek će držati sigurni razmak i ne pada mu na pamet (točnije, na čip) juriti i ugrožavati drugo vozilo.

Ali i naše ceste se sve češće svode na vožnju u beskonačnim kolonama - i taj posao računalo obavlja odlično! To su pokazala ova dva ispitna vozila Sveučilišta njemačke vojske u Münchenu napravljena za vojno natjecanje ELROB. Zadaća je bila da vozilo slijedi drugo vozilo po zemljanoj cesti punoj prepreka - i zadaća je bila ispunjena!

Svi odlično znamo da se nesreće često događaju zbog smanjene vidljivosti, na primjer zbog magle gdje vozači nisu 'prilagodili brzinu' i držali razmak. Inteligentna vozila neće raditi takve greške jer će 'razgovarati' međusobno. Ona će znati gdje je drugo vozilo, koliko se brzo kreće, je li negdje zastoj, gdje je vozilo iza njih...

Autonomna vozila svijet oko sebe promatraju na drugačiji način. Na primjer, ključni element Googleovog vozila je ovaj trodimenzionalni laserski senzor koji laserom 'pipka' svoju okolinu.

Vozilo Sveučilišta njemačke vojske stvara svoju "sliku" okoline dok vozi po zemljištu. Laser mjeri udaljenost svih objekata i računalo stvara prostornu kartu područja kroz koje se kreće.

Zapravo, laserskim skenerom stiže i mnoštvo podataka koji nisu nužno potrebni. U Fraunhoferovom institutu za komunikacije i informatiku eksperimentiraju i s mnogo jednostavnijim "očima": tu je tek obična mala kamerica i radarski senzor, a njima pomaže GPS kako bi uređaj znao gdje se nalazi.

Stručnjaci Daimlera također koriste obične kamere da bi automobile učinili sigurnijima. Ovi senzori na vjetrobranu promatraju što se događa na cesti. Ovakvi aktivni sustavi sigurnosti pri vožnji su tu kompaniju doveli do kandidature za njemačku nagradu za inovativnost (Deutscher Zukunftspreis) 2011.

Našem mozgu je to toliko jednostavno da o tome niti ne razmišljamo. Ali za računalo, to je divovska zadaća: kako da točke slike (pixel) pretvori u predmet koji je u pokretu? Računalo mora sve polako: prepoznati fiksne točke, njihovu udaljenost, njihov odmak tijekom vremena da bi se prepoznala brzina... Jednostavno za oko, gotovo nemoguće za računalo koje mora 'shvatiti', što se događa u okolici.

Još je teže pretočiti iskustvo vozača u računalo. Kuća i drvo će ostati tamo gdje jesu, tu neće biti čuda. Vozila u suprotnom smjeru se kreću, ali valjda neće napraviti cirkus - zato ih je računalo označilo zelenim. Ali pješak nekamo žuri i to je opasnost - zato je crven. Jednostavno? Za računalo je to golem posao!