Anonimne priče iz redakcije
1. juni 2018
DW: Danas se u Sarajevu predstavlja publikacija „Nevidljivo nasilje: Priče iz redakcije“. Publikacija je rezultat petomjesečnog istraživanja u kojem je razgovarano sa preko 50 novinara u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji. O kakvoj publikaciji je riječ i kako je pet novinarki došlo na ideju da pokrene ovaj projekat?
Žarka Radoja: Krenuli smo od pitanja da li novinari i novinarke uopšte imaju uslova da se bave svojim poslom profesionalno. Kada govorimo o pritiscima na novinare, najčešće govorimo o onima koji dolaze spolja – verbalni, fizički napadi. Vrlo rijetko se govori o pritiscima i stanju unutar samih redakcija. S druge strane, od novinara se uvijek očekuje da istražuje, otkriva, da informiše javnost profesionalno, da bude „na visini zadatka". U prekarnim uslovima, u kojima nažalost većina novinara danas radi, i uz političku kontrolu to je veoma teško.
Od početnog pitanja o uslovima rada došli smo na kraju do pitanja šta je danas novinar. Mislim da to dovoljno oslikava stanje u kojem se nalazimo. Pored toga, došli smo i do zaključka da je situacija u svih pet zemalja vrlo slična i da naše kolege novinari dijele iste probleme.
Ko vrši to nevidljivo nasilje nad novinarima u regionu i o kakvom nasilju je riječ?
Prema svjedočenjima koja smo prikupili – uglavnom urednici ali kao posljednji u lancu jer zahtjevi dolaze nekada direktno iz kabineta političara a često preko menadžmenta medijske kuće. Međutim, važno je reći da je osim cenzure u velikoj mjeri prisutna i autocenzura, kao i da sama atmosfera u redakciji amortizuje odgovor novinara. Jedan od kolega sa javnog servisa u Srbiji kaže kako su mu kolege govorile da su smjene novinara i urednika nakon promjene vlasti normalna stvar i da na to treba da se navikne.
Imamo i situaciju gdje urednici novinarima koji samoinicijativno predlože teme ne daju odgovor da ne može i ne daju odgovor na vrijeme, odgode ga za drugi dan. A taj drugi dan nikad ne dođe. Ima situacija i da je otvoreno rečeno da ne može. Svih pet nas smo svjesne da većina naših kolega radi u uslovima autocenzure, ali ovaj nivo straha zaista nismo očekivale. Postoje jaki pritisci iz uredništva. I kada više puta budeš odbijen, vrlo ti je jasno da nemaš šta više da predlažeš i onda radiš samo ono što ti kažu. To je jedna vrsta autocenzure i vrlo brzo naučiš šta treba i kako treba.
Većina novinara i novinarki s kojima ste razgovarali insistirali su na anonimnosti. Zašto? Čega se plaše?
Oni se primarno plaše gubitka posla i , ukoliko budu prokazani kao ljudi koji otvoreno govore o problemima unutar redakcija u kojima rade, da će imati problem da nađu posao u drugim redakcijama.
Kada smo na početku razgovarale o ovome, bile smo svjesne da novinari i novinarke neće htjeti otvoreno govoriti o pritiscima. Imali smo čak situacije da iako su kolege promijenile redakciju, iako govore anonimno, ipak za neke situacije traže da ih ne objavimo. Anonimnost daje slobodu da o uslovima rada govorite otvorenije, a odgovori su konkretniji. Detalje koje smo dobili od određenih kolega anonimno, nikada ne bi dobili da su razgovarali pod punim imenom i prezimenom. Međutim, tu postoji jedan paradoks, koji novinar i publicista Viktor Ivančić u uvodnom tekstu publikacije odlično identifikuje, kada kaže da je jedva moguće zamisliti turobniju sudbinu od one da kao novinar ostaneš nepoznanica u vijesti o vlastitoj nesreći.
Razgovarali ste sa novinarima i novinarkama u javnim, profitnim i neprofitnim medijima. Koje su razlike?
Razlika je u osjećaju bazične nesigurnosti, ne samo finansijske nego i pravne. U javnim servisima, bez obzira na pritiske, novinari još uvijek imaju osjećaj da mogu da brane svoja prava. U svim javnim servisima postoje sindikati. Kakav je njihov učinak je drugi dio priče, ali oni postoje. Recimo, u RT Vojvodina je nakon svega porastao broj ljudi u jednom od manjih, za sada nereprezentativnih sindikata. U komercijalnim medijima to nije slučaj. Jedna od sagovornica govori kako je u velikoj komercijalnoj medijskoj kući u Srbiji nakon godina dogovaranja osnovan sindikat i ko je bio predsjednik – direktor. Ubrzo se raspao. Neprofitni mediji su specifični, bave se određenim temama i mi smo ih uključili u istraživanje jer smo htjeli da pokažemo šta je s druge strane projektnog finansiranja.
70 posto novinara s kojima ste razgovarali su izjavili da bi rado promijenili posao ili redakciju. Razlog su prije svega niske plate. Jesu li onda tako novinari danas lako potkupljivi?
Ne bih rekla da su lako potkupljivi, prije da im je izbor za djelovanje sužen. U Srbiji je objavljeno jedno sjajno istraživanje koje je radio sociolog Srećko Mihajlović – “Od novinara do nadničara. Prekarni rad i život”. U njoj se može vidjeti sunovrat jedne profesije kroz snižavanje cijene rada i postepeni gubitak radnih prava. Poredio je prekarni rad fizičkih radnika i novinara i došao je do zaključka da je, recimo, devet od deset nezaposlenih fizičkih radnika prekarizovano, a nezaposlenih novinara dvije trećine. Mislim da trenutnu poziciju novinara i novinarki danas u ovih pet zemalja naslov te knjige najbolje definiše.
Čemu to sve vodi?
To je teško pitanje. Ključni problem je da profesija koja je jedan od temelja demokratskog, slobodnog društva - nije slobodna. U odgovoru na pitanje šta je danas novinar, može se vidjeti da je veliki broj naših kolega svjestan da je profesija u ozbiljnom problemu i jedan od sagovornika, Saša Stojković iz Vranjskih, koji je nedavno dobio nagradu Nezavisnog udruženja novinara za istraživačko novinarstvo, kaže npr. da je novinarstvo u Srbiji klinički mrtvo i da ćemo ga teško oživjeti. Dragan Bursać, bh. novinar govori da je novinar danas niko i ništa sebi, a uglavnom i drugima.
Jedna od naših sagovornica je izjavila da se vremenom način rada u kojima medijski sadržaj postavljaju „partijski jataci“ postao standard i urednici i urednice ne vide ništa pogrešno u tome. To je opasno za cjelokupno društvo. Ukoliko novinar nije slobodan da radi svoj posao i nema uslove da radi svoj posao mi nećemo imati prave informacije, javnost neće biti i pravovremeno informisana. Samim tim otvaramo prostor za ono s čim se na globalnom nivou suočavamo, a to su lažne vijesti.
To ne ulijeva nadu će se situacija u regionu uskoro poboljšati. Šta bi moglo pomoći novinarskoj profesiji i šta bi poručila novinarima?
Mislimo, a sada govorim u ime nas pet, da je rješenje u samoorganizovanju na osnovu dosadašnjih iskustava ad hoc pokreta koji su se pojavljivali u određenim situacijama, posebno u Srbiji. Dakle mi smo imali jedan veliki pokret „Podrži RTV" nakon smijena u Vojvodini, na kojima je bilo nekoliko hiljada građana i novinara. Građani su izašli da sa novinarima i novinarkama brane javni servis. Nakon štrajka glađu Vukašina Obradovića, napravljena je grupa "Za slobodu medija". Imali smo protest #NovinariNeKleče. Jedan od primjera u Hrvatskoj gdje su novinari zbog novinarske nagrade uručene jednoj kolegici demonstrativno vratili svoje nagrade. U Crnoj Gori je prije nekoliko mjeseci takođe održan protest zbog pritisaka na javni servis. Imamo i primjer neformalne Novinarske mreže, koja okuplja novinare i novinarke sa postjugoslovenskih prostora, koja povremeno objavljuje pisma podrške kolegama koji su iz raznih razloga napadnuti. To nisu neke strukturne promjene i mi ne možemo mijenjati sistem. Ali mi možemo sačuvati dostojanstvo profesije kroz samoorganizovanje u otporu, kolegijalnosti, solidarnosti, prepoznavanje zajedničkih problema, jer ih dijelimo. Za nešto više bi svi trebali sjesti i razgovarati uz mnogo manje sujete i mnogo više svjesnosti da smo zapravo svi u vrlo sličnoj situaciji.
Žarka Radoja je novinarka i urednica internet portala kontrapress.com i nekadašnja dopisnica DW iz Beograda. Publikacija "Nevidljivo nasilje: Priče iz redakcije" je dio istoimenog projekta koji je podržala Evropska unija i dio je programa "Zaštita slobode medija i slobode izražavanja". Višemjesečno istraživanje su pored Žarke Radoje (Srbija), provele Biljana Sekulovska (Makedonija), Nidžara Ahmetašević (BiH), Una Hajdari (Kosovo) i Milica Bogdanović (Crna Gora).