Amerika ponovo na bojištu

Predsjednik Sjedinjenih Država stavio je svoj pečat na ovogodišnju Generalnu skupštinu UN. I to ne svojim govorom pred plenumom, već dan ranije, kada je naredio prve vazdušne udare na položaje Islamske države (IS) u Siriji. To širenje fronta u predvečerje Skupštine moglo bi da se ispostavi kao pametan šahovski potez. Često kritikovani Obama ima osiguranje za svoju odluku u vidu široke podrške i odobravanja širom svijeta. Ali još važnije: ovdje u Njujorku se lako primijeti sopstvena dinamika koja se razvija na marginama Generalne skupštine. Na kraju, Obama i njegovi saveznici u borbi protiv IS mogli bi da izađu jači iz njujorške nedjelje nego što su bili prije nje.

Obamina poruka okupljenim predstavnicima svjetskih zemalja bila je briljantno formulisana i kristalno jasna: Svijetu nikada do sada nisu u ovom obimu prijetili međunarodni terorizam i ekstremistička ideologija. Ali Amerika je ponovo na bojištu. Obama je ponovio obećanje da će na kraju borbi teroristička paravojska IS biti uništena.

Apel na saveznike

Ipak, američki predsjednik ne vidi svoju zemlju kao usamljenog borca, već u zajedničkom nastupu sa saveznicima. Veoma se trudio da dokaže da borba nije kulturološki ili religiozno motivisana, da nije usmjerena protiv muslimanskog svijeta. U tom smislu je odličan diplomatski potez učešće pet arapskih država u vazdušnim udarima na položaje islamista u Siriji. To je prvi put nakon Prvog zalivskog rata da je Amerika uspjela da sklopi koaliciju sa arapskim zemljama.

U Njujorku se sigurno dobro čuo Obamin strastveni apel da međunarodna zajednica mora da se priključi borbi protiv IS. Britanci i Turci su već najavili da namjeravaju da se priključe vojnim akcijama. Sigurno će slijediti i drugi. Nije pretjerano proročanski reći da ni Njemačka – koja isporučuje oružje kurdskim borcima u Iraku – još nije rekla svoju posljednju riječ.

Pitanja ostaju

Međutim, Obama ne bi bio Obama kada ne bi pomenuo i političku dimenziju čitave stvari. Plenum je s odobravanjem slušao njegov zaključak o neophodnosti međunarodne saradnje i političkog rješenja konflikata. To tjera vodu na mlin njemačkog šefa diplomatije Steinmeiera, koji rado koristi iste argumente. Obama je u pravu kada kaže da samo multilateralni politički procesi mogu da dovedu do održivih uspjeha: u Ukrajini, u nuklearnim pregovorima sa Iranom, zaštiti klime ili suzbijanju epidemije ebole. Na primjeru Ukrajine Obama je objasnio da su isprva potrebne čvrstina i riješenost kako bi politički procesi uopšte otpočeli. Kritikovao je Rusiju zbog povrede svjetskog poretka, ali je između redova poručio da se još uzda u Putina.

Čak i tokom ovog govora Obama nije mogao da raščisti brojne nedoumice: Kako će se od sada odnositi prema Asadovom režimu kojem – istina nevoljno – daje vjetar u leđa bombardovanjem položaja IS? Kako će se ubuduće Iran jače uključiti u borbu protiv islamista, što traže Evropljani, prije svih Steinmeier? Nedoumice i oklijevanje tokom govora su nakratko potisnuti odlučnošću, kakva se rijetko viđa kod Obame, odlučnošću da se Islamskoj državi objavi rat. Obama je zaključio prilično borbenom formulacijom: Svijet mora da odstrani kancer nasilnog ekstremizma. Jake riječi za kraj jakog govora.