Američko-njemački odnosi nakon ponovnog izbora Busha
5. novembar 2004Istraživanja javnog mnijenja su davno pokazala da bi rezultat predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama, bio drugačiji da su Nijemci mogli glasati. Većina Nijemaca bi u Bijeloj kući radije gledala demokratskog izazivača Johna Kerrya. Stari i novi predsjednik Bush je bio sve drugo osim poželjnog kandidata.
Ali nisu Nijemci odlučivali na ovim izborima. Sada pitanje glasi: Prema čemu da se usmjere ”stara” Evropa i Nijemci u njoj tokom slijedeće 4 godine.
Jedno je jasno: ponovni izbor Busha za transatlanske odnose znači nastavak dosadašnje politike. Hladni ton koji već 3 godine određuje njemačko-američke odnose bi mogao stati. Možda je nekom Bushovom protivniku pao kamen sa srca jer zna s kim ima posla. John Kerry bi svojim multilateralizmom razvio drugačiji odnos sa svojim transatlanskim partnerima. To George W. Bush sa svojim samostalnim vanjskopolitičkim odlukama nije činio.
Fundamentalne razlike o ocjeni rata u Iraku će i dalje postojati u Berlinu i Washingtonu. Ali ipak se može primjetiti da te razlike nisu toliko principijelne kao prije godinu dana. Crveno-zelenoj vladi je u međuvremenu postalo jasno da ne može stajati po strani, ako se u buduće Ujedinjene nacije više angažuju u Iraku kako bi rasteretile SAD. Čak i u redovima CDU/CSU se tokom posljednjih godina promijenio stav: Što duže traju rat, nasilje i haos toliko su tiši oni koji su u početku glasno branili američku politiku prema Iraku.
Uprkos svim razlikama o ocjeni aktuelne američke politike prema Iraku ponovo je izražen pogled da Njemačka i Sjedinjene Države pripadaju zajednici koja dijeli iste vrijednosti. Dok Evropljani ne budu u stanju razviti se u vojnu supersilu dotada će morati prihvatati odlučnost i spremnost na djelovanje jedine supersile, Sjedinjenih Američkih Država.
Istovremeno je krajnje vrijeme da Evropljani odlučnije pronađu zajedničku riječ u vanjskoj politici. Bilo bi naravno idealno kada bi se transatlanski partneri dopunjavali a ne proturječili jedni drugima. Iskustvo uči da prava moć izrasta iz partnerstva, a ne iz konkurencije.
Ukoliko ostane tako da Washington međunarodne dogovore i sporazume ne smatra dovoljno važnima i ako Bush i dalje bude radio onako kako on sam misli da je najbolje, bit će skoro nemoguće premostiti provaliju s obje strane Atlantika.