Alfons Muha i bosanski paviljon

Umjetnički uzlet Alfonsa Muhe počeo je uoči Božića 1894. u pariskoj štampariji Brunhoff, za koju je ilustrovao knjige i pravio postere i oglase, kad je najslavnija glumica XIX i početka XX stoljeća Sara Bernar (Sarah Bernhardt) javila da joj se pod hitno napravi nova najava njene predstave "Žismonda" (Gismonda). Od svih umjetnika, okupljenih oko te štamparije jedini prisutan bio je Alfons Muha koji je iskoristio šansu.

Zvijezda "Art nuvo"

Ushićena plakatom na kojem je ona u gotovo prirodnoj veličini sa cvijećem u kosi i u raskošnoj odjeći ukrašenoj pozlaćenim motivima vizantijske inspiracije, legendarna glumica potpisala je sa Muhom ugovor, po kojem je pripremao plakate, kostime i dekor za sve njene predstave. Do tada nepoznati slikar iz Moravske, kako se tada zvala Češka, koji je u Parizu živio od danas do sutra, dijeleći stan sa Polom Gogenom, tim plakatom se preko noći vinuo u najviše umjetničke krugove Pariza.

Za samo godinu dana, postaje najpopularniji umjetnik pravca Ar Nuvo (Art Nouveau), njegovi plakati koji se smjenjuje po ulicama i trgovima Pariza, kao i unikatni panoi za unutrašnju dekoraciju određuju ukus kraja stoljeća i belle époque. Na isti način i sve drugo što proiziđe iz njegovih ruku, bilo da je po srijedi nakit, namještaj, svjetiljke i posuđe ili kalendari, razglednice, lepeze, naljepnice za šampanjac, kutije za sapune i poklone, meniji za poznate restorane, pakovanja za cigaret-papir Job, kekse i parfeme, te reklame za putovanja željeznicom. Njegov dizajn, kako bismo danas rekli, nailazi na opšte dopadanje i stiče naziv "stil Muha".

Sva ta ostvarenja su eksponati u Muzeju Luksemburg, na trenutno najposjećenijoj pariškoj izložba. Stil Muha i sto godina otkad je osvojio estetsku svijest Parižana, ima još pristalica i ljubitelja. Njegovim kreacijama, počev od one sa Sarom Bernar, dominiraju senzualni i zavodljivi ženski likovi, čija duga kosa se propliće i miješa sa cvijećem i u talasima pada preko ornamenata. Povezivanje ljepote, senzualnosti i prirode, elegantno stilizovanje svakog predmeta u svakodnevici presudno je uticalo na imaginaciju i estetski ukus generacije na smjeni stoljeća. "Stil Muha", opšteprihvaćen u Parizu, osvaja za kratko vrijeme cijelu Evropu, a onda i Ameriku.

Bosanski paviljon

Sve to je dobro poznato u istoriji umjetnosti i u pariskim umjetničkim krugovima. Nije bila dovoljno poznata jedna epizoda iz stvaralaštva Alfonsa Muhe, ali joj je sada, 118 godina kasnije, na velikoj izložbi u Parizu, posvećen cijeli jedan odjeljak.

Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900., "najvećem događaju stoljeća", kako se tada isticalo, Bosna i Hercegovina, koja je tada bila pod protektoratom Austrougarske monarhije, zastupljena je ravnopravno sa Austrijom i Mađarskom. Da bi zemlja, koju će Austrija za osam godina i anektirati, bila što bolje predstavljena, za uređivanje interijera "Bosanskog paviljona" angažovan je Alfons Muha, koji je upravo tada bio na vrhuncu slave.

Umjetnik je s najvećom pažnjom pristupio tom poslu. Iznajmio je atelje u blizini mjesta na kojem će se održati svjetska izložba, i tu koncipirao i razrađivao svoje zamisli. Preduzeo je niz putovanja u Bosnu i Hercegovinu i odatle donosio serije fotografija, skica i crteža koji će mu pomoći u uređivanju "Bosanskog paviljona", smještenog između Austrijskog i Mađarskog.

Spoljnji izgled paviljona, čiji je jedan dio inspirisan kulom Huseina kapetana Gradaščevića, izgrađen po projektu arhitekte Karla Paneka, sačuvan je na velikom broju snimaka, ali interijer i cijeli Muhin poduhvat, na tadašnjim fotografijama zabilježen je nepotpuno i tehnički nekvalitetno. Po njima može se samo naslutiti da je Muha izložio desetine slika i najvećim dijelom ih postavio kao friz u glavnoj prostoriji.

Potpunije nego fotografijama, taj poduhvat opisan je u dokumentarnoj građi, katalozima i monografijama, tadašnjim novinskim izvještajima i knjigama o Svjetskoj izložbi. Na osnovu njih može se zaključiti da su Muhine slike u interijeru "bosanske kuće" predstavljale i simbolizovale glavne epohe istorije Bosne i Hercegovine. Teme su: Bosna u preistorijsko vrijeme, dolazak Slavena i koegzistencija različitih religija - katoličke, pravoslavne i muslimanske. Zabilježeno je i da je jedna naslovljena kao "Alegorija Bosne". Tih slika nema više. Tvrdi se da su neke završile u Americi, u privatnim kolekcijama. Razlog da nisu sačuvane valja tražiti i u tome što su većinom ostvarene kao freske. O nekima od njih svjedoče crteži "Žena koja umire", "Utvare", "Vojnici u zimskom pejzažu" i drugi, za koje stručnjaci tvrde da se zasnivaju na bosanskim legendama. U Muzeju Luksemburg izložen je crtež "Smrt Hasanaginice", nesumnjivo inspirisan čuvenom narodnom baladom, kao skica za veliku muralnu sliku. Međutim, ostao je samo crtež: umjesto tragičnih tema, patnje i boli, austrijski autoriteti su zahtijevali idealizovanu viziju Bosne i Hercegovine, inistirali na njenom napretku i multikofesionalnosti.

Velike slike – više od dvadeset, po izvještajima tadašnje francuske štampe – koje su ispunjavale cijeli interijer Bosanskog paviljona, potpuno su odudarale od Muhine prethodne orijentacije ka dekorativnosti. Ostala ostvarenja, panoi, posteri, dizajnerska rješenja bili su u skladu sa "stilom Muha" koji je osvojio Pariz. O tome svjedoči sačuvani meni za restoran Bosanskog paviljona.

Intonacija "Slavenske legende"

Sudeći po frizovima velikih slika, kojima je dominirala istorija Bosne i Hercegovine, ali su obuhvatale i istoriju drugih bliskih naroda, stvaralaštvo Alfonsa Muhe se 1900. u Bosanskom paviljonu prelomilo: od zvijezde Art nuvo,on se orijentiše prema klasičnom slikarstvu i univerzalnim temama istorije i sudbine Slavena. Jedna od slika ostvarenih za Bosanski paviljon imala je naslov "Dolazak Slavena", druga "Koegzistencija religija", treća "Apoteoza Bosne". I nazivima i temama one intoniraju "Slavensku epopeju", najveće Muhino slikarsko djelo, kojem će se u potpunosti posvetiti deset godina kasnije. Na izložbi u Muzeju Luksemburg taj impozantni ciklus predstavljen je kao film.

Uz finansijske uspehe, priznanja za slikarska ostvarenja i uzbudljiv život u uzavreloj francuskoj prijestolnici u početka prošlog stoljeća, Muhu – umjetnika snažnih nacionalnih osjećanja i panslavističkih ubjeđenja – neodoljivo privlači povratak kući i izrada ciklusa o istoriji, religiji i kulturi slavenskih naroda. Ostvario je svoj san: punih sedamnaest godina, od 1911. do 1928., u jednom zamku u blizini Praga ostvario je dvadeset slika ogromnih formata. Na polovini tema je češka istorija, na drugoj poloviniostali slavenski narodi i viziji njihovog približavanja i ujedinjenja. Među tim slikama su "Krunisanje srpskog cara Stefana Dušana" i "Nikola Zrinski brani Siget".

Kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu Ćiro Truhelka, koji je učestovao u izboru eksponata za Svjetsku izložbu 1900., u svojim memoarima, objavljenim 1942., kaže da je Muha u Bosanskom paviljonu izložio i prve slike ciklusa "Slavenska epopeja". Nije bilo tako, ali i Truhelkini memoari svjedoče o tome da je "Slavenska epopeja" inicirana u Bosanskom paviljonu, koji je po estetskim kriterijumima bio jedan od najbolje uređenih izložbenih prostora na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine, što potvrđuje i srebrna medalja koju je međunarodni žiri dodijelio Alfonsu Muhi.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android