Albansko selo krijumčara očekuje mušterije

Nema saobraćajne table koja bi najavila Lojane. Ali došljaku ne mogu da promaknu desetine albanskih zastava koje vijore sa skoro svake bandere. Crni dvoglavi orlovi – izbledjeli od sunca i iskrzani od vjetra – vode pravo do mjesta koje lokalci zovu „centrom“. To je raskrsnica dvije jedine asfaltirane ulice na kojoj se gnijezde jedna bakalnica i dvije zadimljene čajdžinice. Iznad scene se ka nebu diže minaret boje slonovače. Mirno je. Tišinu remeti tek jedan pijetao.

„Ovdje ionako nema ništa da se radi“, žali se jedan krupni predusretljivi muškarac koji se sa prijateljima dosađivao pred čajdžinicom. I baš zato, kaže, što ovdje nema šta da se radi, njegovo selo postalo je širom Evrope poznato kao „selo krijumčara“ na samoj granici Makedonije i Srbije i svega nekoliko kilometara od Kosova. Ovdje se dovoze ilegalni migranti kako bi prespavali i krenuli dalje ka zapadnoj Evropi. Prenoćište u kući seljaka košta deset evra, mjesto u štali dobija se već za pet. „Vidi, nije to tako kako mediji pišu. Evo, sad ima samo par Marokanaca i to je to“, kaže naš sagovornik. „To noćenje nudi samo sirotinja koja inače ne bi imala hljeba da jede. A još je bila i suša.“

„Hallo, wie geht's?“

Sirot je ovaj kraj i zaboravljen od strane države – to se dobro vidi po udžericama i blatnjavim ulicama kojima teško da ijedno vozilo osim traktora može da prođe. Ovdje žive isključivo Albanci, baš kao i u Miratovcu, selu-blizancu sa srpske strane. Promaknu doduše ulicom poneki uglancani BMW i Audi, sa uzvišica se cakli pokoja kičasta trospratnica. Ali to sve nije zarađeno ovdje nego u Švajcarskoj, Austriji, Njemačkoj. Ovdašnji gastarbajteri – kao valjda i svuda na Balkanu – ušteđevinu iz pečalbe ulažu u višak spratova, šarene fasade i gipsane lavove. Oko 40 odsto od 3.000 mještana Lojana živi i radi u inostranstvu.

„I moj brat je u Švajcarskoj“, kaže predsjednik mjesne zajednice Selami Memeti. Mora da zbog toga na telefonske pozive odgovara na njemačkom: „Hallo, wie geht's?“ To je međutim cijeli vokabular i Memeti se vraća na albanski. „Da ti kažem iskreno, mi na Balkanu smo mnogo pametniji nego ti na Zapadu. Ali oni se organizuju i gledaju kako da rade. A mi... mi volimo da krademo.“ Posebno vole da kradu oni tamo u Skoplju, kaže Memeti, i to je razlog što su njegove komšije u selu tako uboge. Na desetine njih je bilo ili je još uvijek u zatvoru jer su dvorili ilegalne migrante ili ih krišom vodili preko granice. „Razumijem da to treba da bude kažnjivo. Ali oni tu hapse obične ljude, a organizovani kriminal ide dalje“, tvrdi Memeti.

Veliki šefovi krijumčarske mafije nisu Albanci već dolaze iz istih zemalja kao i većina izbjeglica i migranata. To kaže Memeti, ali kažu i brojni humanitarni radnici i same izbjeglice koji su viđali krijumčare. Priča se o osovini koja se proteže od Soluna do Skandinavije. Izbjeglički talas ide kroz Lojane već deset godina, zapravo od kada su prvi Avganistanci krenuli na put ka Evropi. Vrhunac migrantske struje bio je prije nekoliko mjeseci dok je Srbija još zvanično kontrolisala granicu, a Balkanska ruta još nije bila toliko utabana. „Imali smo ovdje po hiljadu migranata“, kaže Memeti. Došljaci su slobodno šetali selom, pili kafu, ćaskali. „Nikad mi nismo imali problem s njima. Ali između sebe su se stalno tukli, najviše s krijumčarima koji im uzmu pare, ali ih ne odvedu do Beograda. Vade i noževe pa se bodu, jednom sam zvao policiju.“

Ruta labavih demokratija

Makedonske snage reda djeluju nemoćno. Krijumčari uglavnom bivaju ostavljeni da na miru rade svoj posao, a ilegalni migranti zaustavljani samo u graničnom pojasu s Grčkom. Ako uđu u unutrašnjost, onda mogu i do Srbije. „Oni su duhovi, nevidljivi ljudi. Vlast zna da oni postoje, ali javno to neće da prizna“, pisao je nedavno tiražni list Večer.

Jedan visoki vladin službenik tvrdi da u prljavom biznisu dio kolača imaju i vodeći političari i šefovi policije. „Racije u selima kao što je Lojane su rijetke, a i to se dešava kad neki zapadni medij izvještava o tom problemu. Mi samo deklarativno pred Evropom pokazujemo da se borimo protiv krijumčarenja, a u stvari su ljudi iz vlasti involvirani“, kaže u razgovoru za DW ovaj stručnjak koji želi da ostane anoniman. Poznato je, dodaje, da lokalni asistenti švercera dobijaju svoje honorare putem Vestern uniona i drugih transfera novca, ali do sada se niko nije potrudio da presječe taj finansijski tok. Isto je, dodaje, u Grčkoj ili Srbiji. Ruta preko Balkana moguća je samo jer ide preko „zemalja labave demokratije“.

Krijumčarski posao trenutno doživljava renesansu: od novembra u Makedoniju i ostale zemlje rute smiju da uđu samo Sirijci, Iračani i Avganistanci, dok su ostali označeni kao „ekonomski migranti“. Tako izbjeglicama iz sjevernoafričkih zemalja ili Pakistana ostaju samo dvije mogućnosti: da pribave lažne papire u Atini, ili da trče preko granice sa ili bez pomoći krijumčara. Humanitarci kažu da krijumčari dolaze i u izbjegličke kampove ili benzinske pumpe gdje se izbjeglice zadržavaju kako bi vrbovali potencijalne mušterije. Na ruku im idu i glasine koje se šire po Grčkoj: o tome kako je makedonska policija brutalna i spremna čak i da puca u meso na one koji na svoju ruku preko zabačenih mjesta hoće da se ušunjaju u zemlju.

„Policajci su okej. Kad nas uhvate samo viču: Stop police, no problem. I onda nas izbace napolje“, priča jedan mladi Alžirac. Kreće se s povećom grupom svojih zemljaka koji se izležavaju na restoranskoj terasi motela Hara. Ponuda ovog grčkog motela, samo nekoliko stotina metara od granice s Makedonijom, brzo se pročula među severnoafrikancima. Ovde može jeftino da se spava, osoblje ne postavlja pitanja, a svake noći se u obližnjim šumovitim brdima može testirati budnost makedonskih graničara. „Nas su tri puta hvatali“, kaže Alžirac koji ne želi da oda svoje ime. Dobio je i brojne ponude od krijumčara. Za 800 evra obećavaju prolaz kroz Makedoniju. Ovaj mladić će još nekoliko puta probati sam, a onda će možda sebi priuštiti usluge švercera.

Strah za djevojke

Prodorni zov mujezina označava da je vrijeme za podnevnu molitvu u Lojanu. U maloj čajdžinici se niko ne miče – ovdje malo ko uzima religiju tako strogo. Šef mjesne zajednice Selami Memeti pali još jednu cigaretu, posljednju, i zgužvanu paklu stavlja na sto. Lančani pušač, to pokazuju požutjeli brkovi. „Migranti ovdje ostaju nekad jedan dan, nekad nedjelju, nekad dvije. Ali na kraju svi prođu. Policajci uzimaju mito, to je i ovdje i u Srbiji normalno.“

Čuo je Memeti i za bodljikavu žicu što ju je Mađarska poklonila Makedoniji, čiji vojnici vrijedno ograđuju zemlju. Za sada smo „kritična područja“, kažu zvanično. Seoski starješina se ipak plaši da bi na jedan mig iz Brisela Makedonija mogla da hermetički zatvori granicu i zabrani prolaz svim izbjeglicama. Time će ilegalne struje postati jače. „Onda će kod nas da bude puno.“ Seljani će morati da nabave još madraca. U selo će stići novac, ali se Memeti ne raduje ovom čudnom socijalnom programu. „Ko zna koliko dugo se ti migranti nisu kupali i da li nose neke bolesti. A i plašimo se za naše djevojke iz sela.“ Da, Memeti je naravno čitao o događajima iz Kelna.