Albanija: Sistem vjernosti i izdaje

"Koja strana u Albaniji ima pravo?", pita se novinar lista Frankfurter Rundschau i dodaje:"Odgovor je zbunjujući i glasi "Nijedna!'. Problem je neumjerenost na riječima i na djelu kojom obje strane napadaju jedna drugu. Vrlo je moguće da odnosi koji vladaju u Albaniji daju povoda za ljutite proteste. Ali bijes izbija i zbog sitnica i još više pogoršava situaciju. "Ruke predsjednika Beriše su umazane krvlju", rekao je šef socijalista Edi Rama, nakon smrti tri demonstranta. Pri tome nije jasno da li su oni ubijeni po komandi ili su policajci samo panično reagovali, jer su dospjeli u opasnost. S druge strane Beriša svom političkom rivalu Ediju Rami prebacuje da je orkestrirao demonstracije i čak naredio ekscese i nasilje. Ni za ovo nema valjanih dokaza. U demokratskoj zemlji došlo bi do nezavisne istrage, u Albaniji ne."

"Žestina političkog sukoba nije lični problem Beriše i Rame. Antagonizam koji postoji između pojmova prijatelja i neprijatelja, vjernosti i lojalnosti s jedne i izdaje s druge strane više su vrijednosti duboko urezane u albansko društvo. Javna diskusija sa otvorenom i fer razmjenom mišljenja jedva da postoji. Do prošlog stoljeća Albanci su živjeli u familijarnim klanovima, među kojima skoro nije bilo kontakta. Od drugog, kojeg poznaju tako dobro, očekuje se samo najgore. Komunistička diktatura uništila je porodične klanove ali nije omogućila javnu i otvorenu konfrontaciju. Političke partije se danas po programima jedva razlikuju. Gdje ima kontroverzi, moguće je postići kompromis. Gdje nema, vlada čista konkurencija. Proces učenja protiče sporo a često i nazaduje. EU je korake unazad u Albaniji često pogrešno tumačila. Ali, kako primjećuje evropski parlamentarac Elmar Brok (CDU) Albanija treba da uči od Zapada a na Zapad od Albanije", zaključuje Frankfurter Rundschau.

Egipat: Vojska drži ključ za rješenje krize

Frankfurter Allgemeine Zeitung piše: "Novi šef vlade u Kairu, kojeg je imenovao Mubarak, treba da sprovede reforme. Kako bi one trebalo da izgledaju, niko ne zna. Demonstranti više ne vjeruju nikakvim obećanjima. Mubaraku nije pošlo za rukom da smanji pritisak ulice. Vojska doduše drži ključ za rješenje krize u rukama, ali iza vojske stoje SAD. Od dvije miliajarde dolara pomoći, koje Egipat svake godine dobija od Vašingtona, 1,3 milijarde odlaze za vojsku. Amerika se sada nalazi pred problemom. Želi da pomogne da dođe do promjena, koje će biti prihvaćene od naroda, ali ne želi da odustane od Egipta kao važnog strateškog partnera."

Sueddeutsche Zeitung iz Minhena upozorava da je cijela situacija itekako opasna za Izrael i dodaje: "Vlada u Jerusalimu mora sama vidjeti šta može učiniti da bi uklonila rastuću prijetnju. Mora se i zapitati šta nije uradila u posljednjih 30 godina, kada joj je Egipat mirovnim sporazumom otvorio vrata za druga mirovna rješenja. Izrael je tu šansu arogantno prokockao. Pomirenje sa Sirijom pomjereno je na duge staze, mirovno rješenje sa Palestincima torpedirano gradnjom jevrejskih naselja na palestinskim autonomnim područjima. Sada ostaju dvije mogućnosti. Izrael bi novom mirovnom inicijativom snage koje nose promjene mogao usmjeriti u pozitivnom pravcu. Ili bi se mogao početi naoružavati i pripremati za novu fazu nestabilnosti na Bliskom Istoku. Vlada u Jerusalimu bi najbolje postupila kada bi obje mogućnosti uzela u obzir", zaključuje Sueddeutsche Zeitung iz Minhena.

Die Welt se osvrće na ulogu Njemačke: "U prošlosti su vlade u Njemačkoj bile suzdržane, kada bi se klimali stari režimi, kao što je sada slučaj u Egiptu. Stoga itekako iznenađuje angažman šefa njemačke diplomatije Westerwelle za demokratizaciju arapskog svijeta. Takvo novo pozicioniranje njemačke politike zasniva se na spoznaji da je samrtni mir koji vlada u diktatorskim zemljama jako opasan. On sublimira nevjerovatnu frustraciju koja vlada u društvu, koja se kad tad i to u velikoj erupciji bijesa, mora isprazniti", zaključuje Die Welt.

Autor: Jasmina Rose

Odg. urednik: Mehmed Smajić