Albanija i Sjeverna Makedonija – možda, jednog dana…

„Ponovo je Evropska unija odložila početak pregovora sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom. To je loš signal za čitav region", ocjenjuje se u tekstu pod naslovom „Možda, jednog dana" autorke Jana Laper koji objavljuje berlinski Tagescajtung.

„Dvije balkanske zemlje odavno su u stvari završile svoje domaće zadatke. To im je još u maju potvrdila i Evropska komisija. Albanija je preduzela mjere u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala i tako započela reformu pravosuđa, a Sjeverna Makedonija se u junu 2018. odlučila na istorijski korak – da promijeni svoje ime."

U tekstu „Tagescajtunga" podsjeća se da je promjena naziva države bila veoma sporna u velikom dijelu stanovništva, ali su, kako se navodi, prevagnuli izgledi da se zemlja tako može približiti Evropskoj uniji: „Možete li to da zamislite: zemlja se odlučila na drastičan korak, da promijeni svoje ime, a EU nije ispunila svoja obećanja. Čak ni Njemačka do sada nije dala zeleno svjetlo. Prema riječima državnog ministra pri Ministarstvu spoljnih poslova Njemačke Mihaela Rota, 'Bundestag nije imao dovoljno vremena da se pozabavi prijedlogom Evropske komisije'," piše berlinski list uz ocjenu da Njemačka i EU „koče te zemlje, ne ispunjavaju data obećanja i ne šalju u region signal: Reforme se isplate! Ako riješite vaše konflikte to ćemo adekvatno da nagradimo!"

„Hladnokrvni autokrata Vučić"

„A konflikata u regionu Balkana ima još“, piše autorka: „Bosna i Hercegovina je sa svojim fragmentiranim republikama, vladama koje jedna drugoj konkurišu i hrvatskim i srpskim miješanjem – bure baruta. A Srbija, sa svojim zahtjevima za etnički čistim teritorijama i provokacijama usmjerenim ka Kosovu, važi za agresora koga je teško procijeniti. To su samo dva primjera na koje bi 'Ne' Evropske unije moglo fatalno da se odrazi."

„I dok se početak pregovora sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom neprestano odlaže, pristupni pregovori sa Crnom Gorom i Srbijom započeti su 2012. odnosno 2014. godine – i to iako nijedna od te dve zemlje nije baš poznata po tome da zaista želi reforme. U Srbiji je na vlasti Aleksandar Vučić, hladnokrvni autokrata koji uz pomoć medija nameće jednoumlje i forsira ideju o razmijeni teritorija sa Kosovom – ali EU uprkos tome sarađuje sa njim i u dobroj mjeri se uzdržava da ga kritikuje. U Crnoj Gori je pak zastoj zato što je u toj zemlji još od prvih demokratskih izbora 1990. na vlasti Demokratska partija socijalista (DPS)."

Autorka podsjeća da je nevladina organizacija „Fridom haus" Srbiju i Crnu Goru označila kao zemlje sa „ograničenom demokratijom", a zatim postavlja pitanje i nudi odgovor: „Kakav utisak ostavlja to što EU ne nagrađuje sprovedene reforme, dok istovremeno pregovara sa autokratskim vladama? Svakako ne takav da će zbog toga doći do popuštanja kada je riječ o drugim problemima u regionu."

Za to vrijeme – Rusija, Kina, Turska…

S druge strane, piše Tagescajtung, „Rusija, Kina i Turska nude izglednije perspektive: Kina izgradnjom Puta svile na Balkanu i samim tim izgradnjom infrastrukture, Turska gradnjom ogromnih džamija u Albaniji i na Kosovu, a Vučić se sve više u svom autoritarnom stilu vladanja orijentiše ka Putinu. Evropska unija pak svojim otezanjem sama sebi puca u noge."

Na kraju teksta navodi se da je autorka Jana Laper na praksi u „Tagescajtungu", da je „studirala između ostalog u Beču, više puta putovala po Balkanu, a uz pomoć stipendije Njemačke službe za akademsku razmjenu (DAAD) posebno se bavila Albanijom".

Priredio: Svetozar Savić