80 godina od početka deportacije Jevreja | Evropa | DW | 23.10.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

holokaust

80 godina od početka deportacije Jevreja

Peron 17 u Berlinu je mjesto sa kojeg su prvi berlinski Jevreji deportovani u smrt. Više od 50.000 njih je deportovano u neizvjesnost i smrt.

Početkom ove sedmice je njemački predsjednik Frank-Valter Štajnmajer na peronu 17 u Berlinu položio jednu bijelu ružu. Za nadu i protiv zaborava miliona žrtava jezivog nacističkog režima.

Prije 80 godina, 18. oktobra 1941., nacisti su sa berlinske željezničke stanice Grunevald poslali prve Jevreje u neizvjesnost, obespravljenost, patnju i smrt. Sjećanje na žrtve obilježava se već jednu deceniju svakog 18. oktobra na peronu 17. „Da ne bi u potpunosti pali u zaborav, već da se sjećamo sudbina, patnje i umiranja žrtava isto kao i nedjela dželata i njihovih pomagača", rekao je predsjednik Njemačke.

U prvom redu su sjedili Franc i Petra Mihalski, odjeveni u crno. Već duži niz godina ne propuštaju nijednu komemoraciju. Oni su počasni gosti, svjedoci vremena i žrtve Holokausta. „Na ovaj dan se sjećamo prijatelja i rođaka, ljudi koje smo poznavali, koji su uspjeli da pobjegnu i onih koji su deportovani. Ali, se sjećamo i onih, koji su prije svega toga oduzeli sebi život", kazala je Petra Mihalski.

Ona govori i u ime svog supruga, 87-godišnjeg Franca Mihalskog, koji zbog moždanog udara, koji je preživio ne može dobro da govori. Kao dječak, za dlaku je umakao nacističkim krvnicima i time sigurnu smrt.

U stočnim vagonima u koncentracione logore

Sistematske deportacije Jevreja iz Njemačke na istok počele su u jesen 1941. Dakle, mjesecima prije Vanzejske konferencije, na kojoj su sistematska ubistva Jevreja pedantno i hladnokrvno isplanirana.

U službenim dokumentima nacista eufemistički se govorilo o „iseljavanju", „evakuaciji" ili „odvozu". Ali, istina je da su ljudi iz njemačkog carskog voza deportovani u smrt, u geta, ili u nacističke radne i koncentracione logore. Prvo su transportovani vagonima putničkih vozova, da bi potom jendostavno prevoženi prepunim stočnim vagonima.

U prvom vozu sa stanice Grunevald 18. oktobra 1941. sa perona 17 deportovano je 1089 djece, žena i muškaraca u Lođ (njem. Licmanštat). Na kraju je sa tri stanice više od 50.000 Jevreja tokom užasne nacističke vladavine „preseljeno" iz Berlina.

„Da se nikada ne ponovi"

Franc Mihalski je preživio Holokaust, uspjevši da umakne nacistima. Želi da koliko god još bude mogao svjedoči o onome što je doživio. U školama, na konferencijama i dajući intervjue. Reporteri DW-a su ovaj bračni par posjetili i u njihovom stanu u Berlin-Fridenau. U Francovo ime govori supruga Petra.

Franc Mihalski je sin Jevrejke i oca katolika. Njegova majka Lili je prije braka prešla na katoličanstvo. Njihov sin Franc došao je na svijet 1934. u Vroclavu, a prema ciničnoj nacističkoj teoriji rasa, bio je dijete iz „mješovitog braka". Porodica je dobrostojeća. Ubrzo, međutim, postaju žrtve diskriminacije: na poslu, u društvu, u vrtićima… I baš na deseti rođendan Franca Mihalskog policajci Gestapoa su se pojavili na vratima i htjeli da uhapse i deportuju porodicu. No, oni su uspjeli da uteknu u posljednjem trenutku. Bio je to početak duge odiseje kroz Češku, Austriju i Saksoniju kada ponovo dolaze u Berlin. Uspijevaju da prežive uz mnogo sreće i pomoć prijatelja.

Tihi heroji

Franc Mihalski tokom intervjua odjednom ustaje. Uzima knjigu iz biblioteke, koju je sam napisao. Njegova priča o preživaljavanju: „Kada je Gestapo zazvonio na vrata". Brzo otvara 89. stranicu. Mnogo važnija mu je lista na stranici 89 od toga da priča o svojoj knjizi. Tu stoji: „Moji tihi heroji", šest imena koja neće nikada zaboraviti. Šest ljudi, koji su njemu i njegovoj porodici pomogli u bijegu i tako im spasili živote.

Među njima je i Erna Šarf, dadilja porodice Mihalski. Ona je povremeno u svojoj kući čuvala Franca i njegovog brata. Gerda Mec, radna koleginica Francovog oca organizovala bi s vremena na vrijeme tajna putovanja za porodicu. Tu je i jedan policajac, koji im je javio da će Gestapo ubrzo da im upadne u stan. Njemu Mihalski i njegova porodica imaju da zahvale što su na vrijeme uspjeli da pobjegnu.

Mihalski na peronu 17

Mihalski na peronu 17

2012. su Erna Šarf i Gerda Mec posthumno odlikovane u Jerusalimu u Memorijalnom centru Jad Vašem medaljom „Pravedni među narodima". Za to se pobrinuo upravo Franc Mihalski. „Ne mora čovjek da bude fakultetski obrazovan. Mora da ima toplo srce. Mora da ima ljubavi prema ljudima. I mora imati pameti, jer samo tako možete da pomognete drugim ljudima. A to su naši pomagači imali. I zbog toga idemo na peron 17, da se sjetimo tihih pomagača", kazala je Petra Mihalski, koja zna tačno koliko su pomagači važni njenom suprugu.

Upozorenje i opomena

„Želimo ustati protiv antisemitizma", kažu Mihalski. Pričaju kako je prije četiri godine jedan njihov unuk bio žrtva antisemitskog napada. Tadašnjeg 14-godišnjaka su davili i tukli i inscenirali su navodno smaknuće. Sve - samo zbog njegove jevrejske vjere. Slučaj je izazvao međunarodnu medijsku pažnju. Takođe i zbog takvih slučajeva njemački predsjednik Štajnmajer je na peronu 17 upozorio: „Antisemitizam ne smije nikada više da nađe mjesta u našem društvu. Anisemitska razmišljanja i djelovanja ne smiju ostati bez javne reakcije."

Porodica Mihalski je često na događajima ovog tipa slušala ovakve i slične riječi. Oni su takođe pomno pratili kako se posljednjih mjeseci i godina uvećavao broj antisemistkih napada. Sa dozom rezigniranosti primjećuju: „Ovo (diskriminacija i nacistički teror) ne treba više nikada da se ponovi, ali mi u to ne vjerujemo. Jer, otkako je svijeta i vijeka to se ponavlja."

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu