50 miliona djece u bijegu | Politika | DW | 08.09.2016
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

50 miliona djece u bijegu

Nakon Izvještaja Unicefa o izbjeglištvu i migracijama maloljetnih, razgovarali smo sa programskim direktorom ovog tijela UN-a, Tedom Čejbanom o tome šta se krije iza brojki.

Deutsche Welle: 28 miliona djece je pobjeglo od rata i oružanih sukoba, a 20 miliona njih je napustilo svoje domovine bježeći pred naoružanim bandama i ekstremnim siromaštvom, saopštio je Unicef. Brojka od 50 miliona maloljetnika 'otrgnutih iz domovine' je šokantan - šta su razlozi?

Ted Čejban: Užasna je to brojka koja i dalje raste zbog količine sukoba, i zbog toga što pojedini konflikti pogađaju čitave generacije - kao što je to slučaj u Siriji i Avganistanu. Neki bježe zbog klimatskih promjena, kao na primjer zbog suša u oblasti Sahel (granični pojas između saharska opblasti i savana prim. red.) , od kojih bježe čitave porodice od glasi i siromaštva. Takođe postoji fenomen nasilnih kriminalnih bandi od kojih, u potrazi za boljim životom, bježe djeca prije svega u Južnoj Americi.

Koji su posebni rizici s kojima se susreću djeca u bijegu?

Samo u Evropi je oko 100.000 djece koji su sami u izbjeglištvu i koji se suočavaju s ogromnim rizicima: rizik da upadnu u ruke trgovcima ljudi, da budu seksualno iskorišćavani, tu su takođe i bolesti ili rizik od utapanja. Onaj ko je bez porodice u bijegu suočava se sa ekstremnim rizicima i mi bismo morali posebno da se orijentišemo na ovu djecu. Njima je potrebna posebna zaštita i pomoć i, ako je moguće, što prije ih sastaviti ponovo s porodicom. Evropa je samo u posljednjih godinu i po dana primila 600.000 djece i time pokazala svoju velikodušnost. Mi bismo sada morali biti sigurni da su svi oni adekvatno zaštićeni, da zbog nerazjašnjenog statusa ne sjede po izbjegličkim kampovima i da imaju pristup nastavi u školama.

Ali, ako pogledamo na sirijsku djecu u Turskoj, shvatamo da mnoga od njih još uvijek ne mogu da pohađaju nastavu. I sada kao i ranije postoje ogromni problemi. Ne postoji li strah da se radi o cijeloj jednoj izgubljenoj generaciji?

Turska, Liban i Jordan su bili veoma velikodušni u prijemu izbjeglica i njihove djece. I te zemlje su zajedno sa Unicefom preduzele velike napore, tako da u međuvremenu oko 50 odsto djece pohađa školu. Ali, mi bismo morali učiniti više da i drugih 50 odsto imaju tu mogućnost. U to spada izgradnja školskog sistema kao i obezbjeđivanje posla za roditelje, kako sama djeca ne bi morala da rade. Takođe je važno i za Evropu, gdje je upravo počela školska godina, da se svoj djeci obezbijedi pristup nastavi. U Grčkoj, gdje u tranzitu boravi 30.000 djece, morali bi biti organizovani prelazni razredi, na čemu upravo radimo.

Hiljade djece izbjeglica se u Evropi vode kao nestala. Ili su nestala iz statistike ili su pala u ruke kriminalaca. Koliko je opasan ovaj problem?

To ne znamo. Zbog toga zahtijevamo od zemalja, a zahtijevaćemo takođe i na predstojećoj konferenciji u Njujorku, da mnogo više ulože u obradu podataka i analize kako bi se ustanovilo ko su ta djeca i gdje borave. Države bi trebalo takođe bolje da koordiniraju, kako bi djeca na izbjegličkoj ruti mogla da budu bolje praćena. Zahtjevi za azil djece izbjeglica bi morali biti brže obrađivani kako se ne bi našla u pravnom limbu i potrebno je obezbijediti pristup informacijama i pravnim zastupnicima. Takođe i ponuda u tranzitnim izbjegličkim kampovima se mora poboljšati. Jer, ako mi učestvujemo u odlukama djece i radimo na najboljem za njih, oni će sarađivati i tako će se okončati problem 'nestale djece'.

U mnogim evropskim zemljama je došlo do preokreta koji ide dotle da se odbija dalji prijem izbjeglica. Čak je presahlo i saosjećanje. Šta bi politika trebalo da uradi?

Mi moramo priznati da je Evropa primila jako veliki broj izbjeglica, i razumljivo je da su neki ljudi zabrinuti. Ali, mi bi smo morali da vidimo i to da ovi ljudi bježe od rata, nasilja i siromaštva. A djeca među njima moraju da budu tretirana kao djeca, posebno zaštićena i njihova prava moraju da budu priznata. Kada jedno dijete tretiramo kao dijete, morali bismo osigurati da ono dobije brži, fer i transparentniji postupak za dobijanje azila. Na taj način dajemo djetetu šansu da kasnije učini nešto za svoju domovinu ili za zemlju u kojoj je našao utočište. Mi živimo u vremenu u kojem su građani zabrinuti, ali ako činimo ispravno i pazimo na evropske vrijednosti, rezultat će biti bolji i za djecu i za društva u kojima ona žive.

Preporuka redakcije