50 godina njemačko-izraelskih diplomatskih odnosa

U vladinoj četvrti bivšeg glavnog grada Njemačke, Bonnu, u martu 1965. godine vladalo je uzbuđenje. Da li će savezna vlada uspostaviti diplomatske odnose s Izraelom? O ovom pitanju se razgovaralo iza zatvorenih vrata. “Više stotina novinara je satima stajalo ispred kancelarije CDU-a gdje je donešena odluka”, sjeća se Inge Deutschkron.

Danas 92 godišnja Inge Deutschkron je bila novinarka i tada je izvještavala za izraelski dnevni list „Maariv“. U razgovoru za DW kaže da su razgovori vođeni nekoliko dana i da su glasnogovornici nakon nespjelih razgovora izlazili i tješili novinare. „Govoreno nam je: `Danas nećemo uspjeti. Morate doći ponovo sutra`. Tako je trajalo danima“, kaže Deutschkron.

Deutschkron je Drugi svjetski rat preživjela skrivajući se u Berlinu. Kasnije je godinama radila kao novinarka u Izraelu i Njemačkoj. Danas skoro da ne razumije zašto je toliko dugo trajalo dok Bonn nije popustio porukama koje su stizale iz Jerusalema. „Bilo je komično. Njemački kancelar Erhard uopšte nije znao šta treba uraditi. Smiješno. Zaista je bilo smiješno“, kaže Deutschkron.

Kancelar Erhard se našao u dilemi

Izrael je ustvari dugo vremena zahtjevao od Savezne Republike Njemačke da neformalne kontakte, koji su postojali od 50-tih godina, pretvore u diplomatske odnose. Međutim, vlada je odugovlačila. „Nije htjela radi Arapa koji su prijetili da će prekinuti odnose sa Saveznom Republikom“, kaže Deutschkron i dodaje: „Trgovinske veze sa arapskim svijetom su jednostavno bile važne.“

Međutim, nije se samo radilo o trgovini. Radilo se i o prestižu i njemačkom položaju u arapskom svijetu. Savezni kancelar Ludwig Erhard je bio u dilemi. Krajem februara 1965. godine je predsjednik Državnog vijeća DDR-a Walter Ulbricht primljen u Kairu. Egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser ga je pozvao nakon što je postalo poznato da je Savezna Republika Njemačka naoružavala Izrael. Ulbrich se istovremeno nalazio pod unutrašnjo- i vanjskopolitičkim pritiskom da obustavi isporuku oružja Izraelu. Kao kompenzacija se nudilo uspostavljanje diplomatskih odnosa. Konačna odluka je donesena 6. marta. Deutschkron kaže da je na kraju Erhard donio odluku sam, bez svojih ministara, nakon što je saznao da su u SAD, prije svega u jevrejskim krugovima, ljuti zbog odugovačećeg stava Savezne Republike.

Bivši oficir Wehrmachta postao ambasador

Prvi njemački ambasador koji je otputovao u Tel Aviv je bio Rolf Pauls. Nekoliko dana kasnije je akreditive u Bonnu predao izraelski ambasador Asher Ben Natan. Paulsova ranija karijera oficira u Wehrmachtu mu nije bila na putu da postanje njemački ambasador. Međutim, u Izraelu je dočekan sa pogrdnim riječima. Demonstranti su uzvikivali „Pauls, idi kući“.

Deutschkron također smatra da je on bio pogrešan izbor: „Nosilac je ordena `Željezni križ‘ jer je bio veliki borac u Hitlerovoj armiji. On nije bio podobna osoba za Izrael.“ Ona je u izraelskim novinama oštro kritikovala Paulsovo imenovanje. Više negodovanja od izbora ambasadora je izazvalo imenovanje njegovog zamjenika, Alexandera Töröka. Bivši mađarski fašista je 1950. godine dobio njemačko državljanstvo i bio je upisan u diplomatsku službu Savezne Republike. Kada je to saznala, bila je zaprepaštena zbog nedostatka senzibilnosti u odnosima sa Izraelom i to samo 20 godina nakon holokausta. Inge Deutschkron je u svojim memoarima o početku diplomatskih odnosa između Izraela i Savezne Republike zabilježila: "Na početku je bilo neugodno."

Odlučujuće za povratak Njemačke u porodicu naroda

„Uspostavljanje diplomatskih odnosa 1965. godine je bio zakašnjeli formalni čin“, kaže izraelski istoričan Dan Diner. „Stvarni početak njemačko-jevrejsko-izraelskih odnosa je počeo 13 godina prije kada je potpisan Luksemburški sporazum. 1952. godine su pregovarači obje strane potpisali sporazum koji je kasnije u Njemačkoj postao poznat kao Sporazum o reparaciji. Tada se Savezna Republika obavezala da će Izraelu i udruženju jevrejskih organizacija kroz razne vidove staviti na raspolaganje odštetu u iznosu od 3,5 milijarde njemačkih maraka. „To je za Saveznu Republiku bilo odlučujuće kada je riječ o povratku u porodicu naroda“, izjavio je Diner u intervjuu za Deutsche Welle. Izraelski sporazum je bio prvi bilateralni sporazum koji je potpisala Savezna Republika, tada kao polusuverena država.

Diner u svojoj knjizi koja je nedavno objavljena opisuje hladnu atmosferu prilikom potpisivanja sporazuma kada su se sastale delegacije obje države bez rukovanja i razgovarale. “Sve je ustvari bilo insceniranje i odraz dvodnevne debate u izraelskom parlamentu koja je održana u januaru i koja je bila najvažnija debata koja je ikada vođena u izraelskom parlamentu“. Naime, debata je vođena o tome da li treba uopšte prihvatiti odštetu iz Njemačke, samo nekoliko godina nakon osnivanja Izraela i samo sedam godina nakon kraja Drugog svjetskog rata.