50 godina nakon Stounvola - Nema odmora u borbi za prava seksualnih manjina | Politika | DW | 28.06.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

50 godina nakon Stounvola - Nema odmora u borbi za prava seksualnih manjina

Nakon nemira u klubu Stounvol In u Njujorku 1969, u mnogim zemljama nastaju pokreti za emancipaciju homoseksualaca. Kako je do toga došlo? I kako se promijenila borba za jednaka prava ljudi svih seksualnih orijentacija?

New York Stonewall Inn

New York Stonewall Inn

U ranim jutarnjim satima 28. juna 1969, tačnije u 1 sat i 20 minuta, policija je upala u klub Stounvol In u ulici Kristofer u njujorškoj četvrti Grinič Vilidž. U to vrijeme, kada se homoseksualnost smatrala mentalnim poremećajem, ofucani klub u kojem su se nekada okupljali mafijaši, bio je stjecište često ne-bijelih homoseksualaca, lezbejki, drags kvin i transseskualnih osoba. Iako su gosti bili navikli na rutinsko šikaniranje policije, dogodilo se nešto neobično: počeli su da se brane.

Taj sukob je doveo do nereda između gej zajednice i policije koji su trajali do 3. Jula, i ušao je u istoriju kao glavni katalizator modernog gej i lezbejskog pokreta u SAD. Za nekoliko mjeseci su aktivisti u Njujorku, i kasnije širom zemlje, osnovali organizacije koje su se borile za „oslobođenje homoseksualaca". Na prvu godišnjicu ustanka, „Dan oslobođenja u ulici Kristofer", u Njujorku je održana prva gej parada.

Prvi marš LGBT populacije u Njujorku

Prvi marš LGBT populacije u Njujorku

Novo, radikalno samopouzdanje - od Finske do Japana

U stvari, homoseksualci su se bili organizovali i prije ustanka - u „homofilnim grupama" koje su željele da postignu „nešto kao priznanje za specifičan homoseksualni način života u većinski heteroseksualnom društvu", kaže Karina Klugbauer iz Gej Muzeja u Berlinu.

Ali, ono što se desilo poslije Stounvola je bilo radikalnije - „u smislu da se to priznanje više nije tražilo. Iz svega se izrodio neki ponos. Na primjer coming-out, (trenutak kada osoba više ne krije da nije heteroseksualna, prim. ur.) kao jedan od važnih ili sada normalnih trenutaka u životu LGBTIK (lezbejke, gejevi, biseksualne, trans, interseksualne i kvir osobe) jeste post-Stounevol-trenutak", kaže Klugbauer.

Uskoro se borba vodila i daleko izvan SAD. Prvih godina nakon ustanaka u ulici Kristofer, političke grupe i organizacije homoseksualaca pojavile su se u Velikoj Britaniji, Finskoj, na Islandu i u Njemačkoj, ali i u Izraelu, Australiji i Japanu. Pritom događaji u Njujorku nisu uvijek igrali neku ulogu. „Mislim da su to uglavnom paralelni pokreti. Barem za Njemačku se može dokazati da se 1969. i početkom sedamdesetih godina nije mnogo znalo o Stounvol nemirima", kaže Klugbauer.

Oslobodilački pokreti su se pojavili u sličnom političkom kontekstu, ali su bili izazvani različitim događajima. „To u Stounvolu je bio pokušaj odbrane od policijskog nasilja. U Njemačkoj se ode u bioskop i potom organizuje grupa za emancipaciju homoseksualaca", objašnjava Klugbauer. O čemu se radi? Stounvol trenutak u Zapadnoj Njemačkoj je bila svjetska premijera filma Roza fon Praunhajma pod naslovom „Nije perverzan homoseksualac, već situacija u kojoj živi". Bilo je to na Berlinalu 3. Jula 1971. godine.

Dvije godine ranije, liberalizovan je takozvani Paragraf 175 o homosekusalcima Krivičnog zakona Njemačke koji je osuđivao seksualne aktivnosti između muškaraca. Praunhajmov film, koji se bavio homoseksualnim životom u subkulturi i pogođene pozvao da se otvoreno bore za svoja prava, izazvao je senzaciju.

Policija u akciji protiv homoseksualaca u Grinič Vilidžu

Policija u "akciji" protiv homoseksualaca u Grinič Vilidžu

Nošen studentskim pokretom

Poslije premijere tog filma, lezbejke i gejevi osnivaju političke aktivističke grupe širom Njemačke. Elmar Kraushar je bio uključen u jednu od njih. „Plovili smo nošeni talasom studentskog pokreta", prisjeća se danas ovaj novinar.

Ispočetka su to bile apstraktne debate o „mjestu homoseksualaca u svjetskoj revoluciji", sve dok se nije uvidelo da je to u sukobu sa realnim životom koji je većina vodila - krijući svoju homoseksulanost. Potom slijedi: bavljenje sudbinom homoseksualaca tokom nacionalsocijalizma, osnivanje gej kolektiva, kafića, pabova, izdavačkih kuća i knjižara.

Kristina Perinkioli, rediteljka i autorka rođena u Bernu, bila je aktivna u lezbejskom pokretu u Berlinu početkom 70-ih. „Mi smo drugačiji, želimo da nas diskriminišu, ne želimo da budemo voljeni, ne želimo brak, porodicu smatramo strašnom. To su bili naši slogani", kaže ova 72-godišnjakinja.

Javno pokazano samopouzdanje, do tada neviđeno, samo je jedna od paralela sa američkim pokretom. Prema Karini Klugbauer, intenzivna razmjena između homoseksualaca u obje zemlje dogodila se tek krajem sedamdesetih godina, kada su u Njemačkoj organizovane prve Parade ponosa.

„Pozivanje na Stounvol je počelo tek kad smo vidjeli mase na ulici u Americi", kaže Elmar Kraushar. „Odjednom je otkriven taj datum, ali se nije znalo više od onoga što je moglo da se pročita u novinama u Njemačkoj: da je to prvi put da su se homoseksualci masovno usprotivili policiji."

Parada ponosa u Berlinu

Parada ponosa u Berlinu

„Sve poslije toga su bile sitnice"

Kraushar i Perinckoli su bili svjedoci svih koraka velikog napretka njemačkog pokreta od 1972. godine: prve gej demonstracije i to baš u pobožnom, konzervativnom Minsteru; brisanje takozvanog Paragrafa o homoseksualcima 1994; uvođenje braka za sve 2017.

Ipak, Perinkioli smatra da baš početak emancipacije ima najveću težinu - to vrijeme „kada su žene i muškarci izašli iz skrovišta i usudili se na coming out u svom selu ili gradu." „Nevjerovatno je važno da li neko može javno da živi svoj identitet ili da se pretvara da je neko drugi. To zaista pogađa milione", kaže ova feministkinja i dodaje - „Sve poslije toga su bile sitnice".

A danas? „Pitanja i borbe unutar pokreta su diversifikovane", kaže Karina Klugbauer. „Sada ima više inicijativa koje se, na primjer, bave rasizmom unutar pokreta, a postoji i mnogo više transaktivizma nego prije 20 godina. Pored građanskog angažovanja, postoje i kvir feminističke grupe."

Diskriminacija se nastavlja - čak i u Evropi

Na nekim drugim mjestima borba ostaje egzistencijalnija - uprkos nedavnim uspješnim pričama kao što je dekriminalizacija homoseksualnosti u Bocvani i uvođenje istopolnih brakova na Tajvanu. Trenutno je homoseksualnost kažnjiva u 70 zemalja, od kojih je većina u Africi.

Ali, i u Evropi ima razloga za zabrinutost. Nevladina organizacija ILGA-Evropa govori o „sve nesigurnijem i neodrživijem okruženju za LGBTIK organizacije i aktiviste u sve većem broju zemalja". Primjetno je nazadovanje u smislu zakona i smjernica koje štite ravnopravnost LGBTIK osoba, kao na primjer u Srbiji, Mađarskoj i Turskoj.

Nedavno su na naslovnicama bili homofobični napadi u Velikoj Britaniji i Austriji. U Njemačkoj se godinama povećava broj krivičnih djela protiv LGBTIK osoba. „Ako pažljivije slušamo ono što kažu političari i predstavnici crkve, shvatamo da se ispod mirne površine još uvijek nešto kuva", upozorava Kraushaar. Naročito kada je u pitanju retorika desničarskih populista, ne možemo se „pretvarati da se sada možemo odmoriti".

I mnogi se ne odmaraju. To pokazuju Parade ponosa u Kelnu, Berlinu i bezbrojnim drugim gradovima širom svijeta. Više od tri miliona posjetilaca se očekuje na proslavama koje se cijelog juna održavaju u Njujorku - 50 godina od Stounvola.

A u julu, kada na ulicama Berlina i Kelna budu krenule navjeće Parade Ponosa u Njemačkoj, zastavice duginih boja, masa ljudi u povorci u veselim kostimima još više će podsjećati na ljetnju noć u Njujorku prije 50 godina.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije