15. juli: Dar od boga
15. juli 2019
U noći 15. jula 2016. je turski predsjednik Erdogan sa porodicom ljetovao u Marmarisu. Kada je čuo šta se dešava, reagovao je brzinom munje: preko FaceTime poziva obratio se Turcima na TV-kanalu CNN Türk. U improvizovanom javljanju uputio je apel građanima Turske i pozvao ih da se usprotive pučistima.
U Turskoj je i ranije dolazilo do pučeva, ali ovakvih poziva nikada nije bilo. Bivši predsjednici su se ćutke povlačili sa vlasti. Erdoganov šahovski potez je upalio: Ljudi su izašli na ulice bez obzira na prijeteću buku bombardera lovaca. Neki od njih su prepriječili put tenkovima pučista, koji su bili na putu ka glavnim trgovima u gradu. Preko 300 ljudi je izgubilo te noći život. Ali Turska je mogla odahnuti.
Erdogan je tokom puča bio veoma nervozan. Kada je bio prisiljen da odleti avionom iz Marmarisa u Istanbul, obuzeo ga je strah. "Recite mi iskreno na čijoj ste strani”, pitao je navodno pilote.
Kada je sletio, imao je dvije mogućnosti: ili da demokratske elemente puča transformira u u nacionalni projekat ili da iskoristi taj trenutak i izgradi režim vladavine jednog čovjeka.Odlučio se za ovo drugo. Kada je sletio u Istanbul, pokušaj puča je nazvao "Alahovim poklonom" i rekao: "Sada je vrijeme da očistimo našu vojsku!"
"Čišćenje vojske"
"Čišćenje" - riječ koja je pala tri sata nakon pokušaja puča, obilježila je u naredne tri godine cijelu Tursku. Čišćenje se nije odnosilo samo na Gulenovce u redovima vojske, već na sve koji su bili Erdoganovi neprijatelji i koji se s njim nisu slagali. Nakon jedne sedmosatne sjednice kabineta 20. jula - pet dana nakon pokušaja puča , Erdogan je poveo protu-puč - kako bi uklonio svaku moguću opasnost i proglasio vanredno stanje za naredna tri mjeseca.
To je bio samo prvi korak ka promjeni režima. Smanjujući nadležnosti parlamenta, vlade i čak pravosuđa počeo je postavljati na vlast režim u kojem je cijela vlast skoncentrisana samo u njegovim rukama. Taj proces je on svojim riječima nazvao "Drugi oslobodilački rat".
Svako ko je bio protiv njega, proglašen je za neprijatelja. Uz pomoć od oko 30 dekreta, Erdogan je krenuo u prvi talas čišćenja koji se odnosio najprije na personal blizak Gulenovom pokretu.
To mu nije bilo dovoljno. Više od 125.000 činovnika, policajaca, nastavnika i profesora, sudija, advokata i akademika je otpušteno. Pred sud je izvedeno oko 500.000 ljudi. 1.500 udruženja je zatvoreno, mediji koji su bili glas opozicije zatvoreni a novinari ućutkani. Uz pomoć "Alahovog dara", on se dao na put ka neprikosnovenoj vlasti.
"Neprikosnovena vlast i moć"
Naravno da mu tri mjeseca vanrednog stanja nije bilo dovoljno – stoga je on to produžavao sedam puta. Kada je Erdoganova vlast dosegla granice, on ju je jednostavno počeo širiti.
Namjera mu je bila da u proljeće 2017. lovom na vještice pred referendum o Ustavu stvori atmosferu straha, tako da ljudi pristanu na autoritarni režim sa "snažnim vođom" na čelu. Ali parlamentarna snaga njegove partije AKP nije bila dovoljna. On je ušao u savez sa ultranacionalistima - partijom MHP .Tako je nastao Savez "tursko-islamske sinteze”. Taj savez je 16. aprila 2017. zamijenio stogodišnji parlamentarni sistem vladavine uspostavio i ukorijenio u Ustavu prezidijalni sistem. U junu 2018. Erdogan je izabran za prvog predsjednika.
"Vanredno stanje" je postalo "normalno stanje"
Nakon toga, Erdoganu više nije bilo potrebno vanredno stanje. Jer vanredno stanje se pretvorilo u normalno. Šta se do sada događalo, na prvi pogled izgleda kao uspješna priča, koju je Erdogan brižljivo pripremao. Ali ta priča se ovdje ne završava.
Zbog nekoliko miliona žrtava, do kojih je došlo zbog politike polarizacije društva koju su provodile stranke AKP i MHP, iskristaliziralo se demokratski front protiv Erdogana.
Uz to je Turska ušla u privrednu krizu. Razlog: regulatorni mehanizmi u parlamentu, vladi i pravosuđu su prethodno uništeni - počeo je da cvjeta nepotizam i korupcija.
Manevri predsjednika nisu uspjeli - zaglavili su se u blatu. Birokratski aparat sve je nesigurniji, jer Erdoganu nije uspjelo da očišćeni birokratski perzonal zamijeni sposobnim ljudima. Nije pomogla ni policija koja je preuzela kontrolu na ulicama, niti njegov zet kojeg je doveo do Ministarstva finansija, niti mobilizacija protiv Amerikanaca, hrišćana, Gulenovaca ili Kurda.
Erdogan je izgubio na opštinskim izborima ovog proljeća. Potučen je u metropolama poput Ankare i Istanbula - u gradovima koji su četvrtinu stoljeća stajali pod njegovom kontrolom. I dok se opozicija ujedinjavala, u njegovoj partiji se pojavila pukotina.
Danas, 15. jula, na treću godišnjicu od puča Erdoganu ne trube pobjedničke fanfare već zvona za uzbunu.