100 godina od rođenja Federica Fellinija | Politika | DW | 20.01.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

100 godina od rođenja Federica Fellinija

Teško da je ijedan režiser bio popularan kao Federico Fellini. Bio je zatrpan Oskarima, iako nije znao engleski. Volio je Italiju i nije htio da ide da snima u Americi. Na kraju je dobio Oscara za životno djelo.

Federico Fellini nikada nije radio u inostranstvu. Ovaj čuveni italijanski i svjetski filmski režiser rođen je 20. januara 1920. u Riminiju  i nikada nije želio napustiti svoju domovinu - Italiju. Pored rodnog grada na Jadranu Riminija, kojem je do kraja života ostao odan, Rim je bio jedino mjesto na kojem je Fellini živio. U Rimu i u italijanskoj provinciji izgradio je svoj vlastiti svijet, prikazujući svoje glavne junake kako žive i za čim umiru. Fellini je svojim filmovima udahnuo ono „praiskonsko italijansko", oduševivši publiku na svim kontinentima.

Zatrpan Oscarima

Njegova karijera započela je krajem 1930-ih, kada je počeo raditi kao karikaturista. Potom je radio za radio, pisao gegove za komičara Makarija i na kraju došao na film - najprije kao scenarista. Njegova saradnja na scenariju za neorealistični film Roberta Rossellinija "Rim - Otvoreni grad" (1945) dovela je do nominacije za Oskara, prve od osam koje su uslijedile. Fellini je dobio četiri Oskara u kategoriji za „najbolji film na stranom jeziku".

ANITA EKBERG im Trevi Brunnen Film La Dolce Vita (1960) (Imago/ZUMA Press)

Čuvena scena iz filma La Dolce Vita na Anitom Ekberg u rimskoj fontani Trevi

Svoj prvi film "Svjetlosti varijetea" Fellini je snimio s režiserom Albertom Lattudom 1950. Dvije godine kasnije nastao je "Bijeli šeik" - prvi film koji je Fellini sam režirao. Potom slijedi jedno remek-djelo za drugim. U početku su mu filmovi crno-bijeli, imaju tvrdu, realističnu jezgru i fokusiraju se na figure koje su na marginama društva. Ali, za razliku od svojih sunarodnjaka koji ostaju odani neorealizmu, Fellini u svoj kinematografski kosmos brzo unosi maštu i bajkovitost; poetičnost i razigranost. Njegovo prvo remek-djelo „Dangube" iz 1953. je u dobroj mjeri autobiografsko ostvarenje, nagrađeno Srebrnim lavom na Festivalu u Veneciji. Radnjom u Felinijevom rodnom mjestu film prikazuje prazninu života materijalno osiguranih ljudi, ljudi čiji materijalni standard ne prati i odgovarajući duhovni standard. 

Smisao života

Gubitak smisla života Fellini tematizuje i u filmu "La Strada", koji predstavlja njegov prvi svjetski uspjeh. On u tmurnu svakodnevicu ubacuje poeziju. Vašari i sve ono što ih prati: cirkus, muzičari, magija i čarobnjaci postaju jedan od njegovih zaštitnih znakova. Fellinijevi filmovi uvijek su čežnjivo sjećanje na radosti iz djetinjstva.

Svijet besposlenih lutalica, besposličara i sitnih kriminalaca naseljava njegove filmove koliko i žene: prostitutke i svetice, majke i odbačene. Fellini je sjajno režirao filmove u kojima je tematizirao život žene ili muškarca u potrazi za smislom života.

Filmstill von Fellinis Casanova (picture-alliance/United Archives/Impress)

Donald Sutherland u ulozi Casanove (Kazanova) u Veneciji

1963. godine nastaje Fellinijev film "Osam i po" – autobiografsko ostvarenje o režiseru u krizi, koje predstavlja ulazak u novu umjetničku fazu. Njegovi filmovi postaju fragmentarniji, dijelom razigraniji, u svakom slučaju raskošniji.

Groteskni likovi i scenariji 

Bilo da objektiv usmjerava na stari ili novi Rim i njegove stanovnike, bilo da kamerom prati pete ciničnog Casanove u Veneciji ili da se, kao u "Amarcordu", ponovo vraća u djetinjstvo i mladost: Fellinijev groteskni arsenal likova, sa užitkom birani voajerski uglovi snimanja rađala su sjajna fimska ostvarenja: sofisticirana, zabavna i definitivno originalna. Fellinijev film uvijek možete prepoznati na prvi pogled.

100. Geburstag Federico Fellini | Achteinhalb Film (1963) (picture-alliance/United Archives/IFTN)

U njegovim filmovima stalno se pojavljivala ista ekipa: Marcello Mastroianni (Marčelo Mastrojani) je bio Fellinijevo "drugo ja"

To se događa i zbog činjenice da je često snimao sa istim ljudima. Najbolje uloge daje supruzi Giulietti Masini i svom „drugom ja" Marcellu Mastroianniju. Oslanja se na nekoliko izvanrednih snimatelja, a njegov kompozitor Nino Rota, koji ga prati u svakom filmu, s Fellinijem postaje svjetska zvijezda. U tom kontekstu govori se o „Fellinijevoj porodici", zajednici ukorijenjenoj u Italiji, koja filmskim pričama očarava cijeli svijet.

Srce mu je kucalo za Italiju

Teško da je u istoriji filmske umjetnost ijedan drugi režiser, sa neengleskog govornog područja, uspio prikupiti toliko Oscara kao Fellini. Holivud mu je nekoliko puta pred noge položio crveni tepih, pozivajući ga da snima u Americi. Uvijek je odbijao. Rimini i Rim su mu bili dovoljni, prije svega zato što je u rimskim filmskim studijima Cinecittà imao najbolje uslove za rad.

Pred sam kraj života Felini je dobio i petog Oskara, za ukupni doprinos filmskoj umetnosti,"kao priznanje za njegova kinematografska dostignuća koja su zadivila i zabavljala publiku širom svijeta."

Kada je Fellini umro u jesen 1993. godine, samo dan nakon pedesetogodišnjice braka, bio je to događaj od državne važnosti, koji je uzdrmao cijelu Italiju. Ova zemlja je izgubila svog najvećeg filmskog režisera a svijet kinematografije jednog od najpopularnijih filmskih stvaralaca. Ostaju međutim njegovi filmovi, koji ni stotinu godina od njegovog rođenja nisu izgubili na aktuelnosti i svježini i u kojima stalno možete otkriti nešto novo i originalno.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android