100 godina od rođenja Federica Fellinija
20. januar 2020
Federico Fellini nikada nije radio u inostranstvu. Ovaj čuveni italijanski i svjetski filmski režiser rođen je 20. januara 1920. u Riminiju i nikada nije želio napustiti svoju domovinu - Italiju. Pored rodnog grada na Jadranu Riminija, kojem je do kraja života ostao odan, Rim je bio jedino mjesto na kojem je Fellini živio. U Rimu i u italijanskoj provinciji izgradio je svoj vlastiti svijet, prikazujući svoje glavne junake kako žive i za čim umiru. Fellini je svojim filmovima udahnuo ono „praiskonsko italijansko", oduševivši publiku na svim kontinentima.
Zatrpan Oscarima
Njegova karijera započela je krajem 1930-ih, kada je počeo raditi kao karikaturista. Potom je radio za radio, pisao gegove za komičara Makarija i na kraju došao na film - najprije kao scenarista. Njegova saradnja na scenariju za neorealistični film Roberta Rossellinija "Rim - Otvoreni grad" (1945) dovela je do nominacije za Oskara, prve od osam koje su uslijedile. Fellini je dobio četiri Oskara u kategoriji za „najbolji film na stranom jeziku".
Svoj prvi film "Svjetlosti varijetea" Fellini je snimio s režiserom Albertom Lattudom 1950. Dvije godine kasnije nastao je "Bijeli šeik" - prvi film koji je Fellini sam režirao. Potom slijedi jedno remek-djelo za drugim. U početku su mu filmovi crno-bijeli, imaju tvrdu, realističnu jezgru i fokusiraju se na figure koje su na marginama društva. Ali, za razliku od svojih sunarodnjaka koji ostaju odani neorealizmu, Fellini u svoj kinematografski kosmos brzo unosi maštu i bajkovitost; poetičnost i razigranost. Njegovo prvo remek-djelo „Dangube" iz 1953. je u dobroj mjeri autobiografsko ostvarenje, nagrađeno Srebrnim lavom na Festivalu u Veneciji. Radnjom u Felinijevom rodnom mjestu film prikazuje prazninu života materijalno osiguranih ljudi, ljudi čiji materijalni standard ne prati i odgovarajući duhovni standard.
Smisao života
Gubitak smisla života Fellini tematizuje i u filmu "La Strada", koji predstavlja njegov prvi svjetski uspjeh. On u tmurnu svakodnevicu ubacuje poeziju. Vašari i sve ono što ih prati: cirkus, muzičari, magija i čarobnjaci postaju jedan od njegovih zaštitnih znakova. Fellinijevi filmovi uvijek su čežnjivo sjećanje na radosti iz djetinjstva.
Svijet besposlenih lutalica, besposličara i sitnih kriminalaca naseljava njegove filmove koliko i žene: prostitutke i svetice, majke i odbačene. Fellini je sjajno režirao filmove u kojima je tematizirao život žene ili muškarca u potrazi za smislom života.
1963. godine nastaje Fellinijev film "Osam i po" – autobiografsko ostvarenje o režiseru u krizi, koje predstavlja ulazak u novu umjetničku fazu. Njegovi filmovi postaju fragmentarniji, dijelom razigraniji, u svakom slučaju raskošniji.
Groteskni likovi i scenariji
Bilo da objektiv usmjerava na stari ili novi Rim i njegove stanovnike, bilo da kamerom prati pete ciničnog Casanove u Veneciji ili da se, kao u "Amarcordu", ponovo vraća u djetinjstvo i mladost: Fellinijev groteskni arsenal likova, sa užitkom birani voajerski uglovi snimanja rađala su sjajna fimska ostvarenja: sofisticirana, zabavna i definitivno originalna. Fellinijev film uvijek možete prepoznati na prvi pogled.
To se događa i zbog činjenice da je često snimao sa istim ljudima. Najbolje uloge daje supruzi Giulietti Masini i svom „drugom ja" Marcellu Mastroianniju. Oslanja se na nekoliko izvanrednih snimatelja, a njegov kompozitor Nino Rota, koji ga prati u svakom filmu, s Fellinijem postaje svjetska zvijezda. U tom kontekstu govori se o „Fellinijevoj porodici", zajednici ukorijenjenoj u Italiji, koja filmskim pričama očarava cijeli svijet.
Srce mu je kucalo za Italiju
Teško da je u istoriji filmske umjetnost ijedan drugi režiser, sa neengleskog govornog područja, uspio prikupiti toliko Oscara kao Fellini. Holivud mu je nekoliko puta pred noge položio crveni tepih, pozivajući ga da snima u Americi. Uvijek je odbijao. Rimini i Rim su mu bili dovoljni, prije svega zato što je u rimskim filmskim studijima Cinecittà imao najbolje uslove za rad.
Pred sam kraj života Felini je dobio i petog Oskara, za ukupni doprinos filmskoj umetnosti,"kao priznanje za njegova kinematografska dostignuća koja su zadivila i zabavljala publiku širom svijeta."
Kada je Fellini umro u jesen 1993. godine, samo dan nakon pedesetogodišnjice braka, bio je to događaj od državne važnosti, koji je uzdrmao cijelu Italiju. Ova zemlja je izgubila svog najvećeg filmskog režisera a svijet kinematografije jednog od najpopularnijih filmskih stvaralaca. Ostaju međutim njegovi filmovi, koji ni stotinu godina od njegovog rođenja nisu izgubili na aktuelnosti i svježini i u kojima stalno možete otkriti nešto novo i originalno.