Što Balkan može (na)učiti od Njemačke i Francuske? | Politika | DW | 22.01.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Što Balkan može (na)učiti od Njemačke i Francuske?

Merkel i Macron su u Aachenu potpisali ugovor kojim žele tješnje povezati dvije zemlje. Što se može naučiti od njemačko-francuskog pomirenja? O tome smo razgovarali s Manuelom Sarrazinom iz Europskog pokreta u Berlinu.

DW: Ugovorom iz Aachena Njemačka i Francuska žele „produbiti" suradnju dviju zemalja. Što je ovim novom ugovorom konkretno predviđeno?

Manuel Sarrazin: Aachenski ugovor je praktički nastavak Elizejskog ugovora iz 1963. Ovo je takoreći njegovo novo izdanje. Njime se definiraju razne teme u odnosima dviju zemalja, od gospodarske suradnje, poboljšanja regionalne suradnje – i to sve u kontekstu važnosti i značenja njemačko-francuskog partnerstva za uspjeh Europe, ali naravno svjesni činjenice da se puno toga treba poboljšati i da mi možemo biti i bolji.

Mnogi su upravo zbog toga nezadovoljni tekstom ugovora. Kritičari kažu da je on razočaravajući i da ne nudi konkretne odgovore na aktualne izazove s kojima se suočavaju Europska unija i svijet – od socijalnih pitanja, privrednih reformi, pa sve do klimatskih promjena. Može li Aachenski ugovor pomoći u tome? Ili će sve ostati na lijepim TV-slikama iz impresivne aachenske gradske vijećnice?

Bundestag je, koliko sam upoznat, priželjkivao još više ambicija i ambicioznih ciljeva. S druge strane postoje još rasprave o tome koliko bi zajednička parlamentarna skupština dviju zemalja, koja se tek treba utemeljiti, u budućnosti trebala biti uključena u realizaciju konkretne liste zajedničkih projekata dviju zemalja. Što se tiče Vašeg pitanja, mislim da je istina negdje između. Bez stvarne suradnje i prijateljstva Pariza i Berlina puno toga bi u Europi bilo teško ostvariti. Istovremeno naravno da Njemačka i Francuska ne mogu same riješiti sve probleme EU-a i moraju dobro pripaziti da kod ostalih članica Unije ne probude sumnje da stvari rješavaju sami, i to iza kulisa, te da zemlje poput Poljske, Nizozemske, Danske ili Španjolske ne dobiju osjećaj da ih se ne uključuje u taj proces u dovoljnoj mjeri. Prvi cilj je poboljšanje bilateralne suradnje, i onda surađivati zajedno u okviru Europske unije, a ne samo na relaciji Francuska-Njemačka.

Berlin - Manuel Sarrazin spricht bei Plenarsitzung des Deutschen Bundestages

Manuel Sarrazin (Zeleni) u Bundestagu

A taj jaz o kojem govorite u posljednje se vrijeme produbio – dijelom zato što i građani vide da svatko vuče na svoju stranu. Što bi Ugovor iz Aachena trebao ustvari donijeti samim građanima, na obje strane zajedničke granice? Što bi se to za njih trebalo poboljšati?

Ugovorom se planira pokretanje zajedničkih projekata i suradnja Francuske i Njemačke. Ali napominjem da kao i inače, kad god se radi o ugovorima između nekih vlada, cijela stvar vrijedi samo onoliko koliko se ideja bolje suradnje realizira na licu mjesta, među građanima. A tek ćemo vidjeti što će se konkretno realizirati. S druge strane, da vlade dviju zemalja nisu uspjele potpisati taj ugovor, to sigurno ne bi pozitivno pridonijelo suradnji i to bi se shvatilo kao negativni znak. Ponekad je potrebno političko jedinstvo kako bi se stvari pokrenule na terenu – bez obzira radilo se o projektima razmjene mladih ljudi, programima gradova partnera, izgradnje infrastrukture, harmonizacije gospodarske suradnje, na primjer oko poreznih pitanja.

Ali zašto se ugovor potpisuje upravo sad, 56 godina nakon Elizejskog ugovora? To se ni s puno fantazije ne može baš nazvati okruglom obljetnicom? Je li to možda zbog toga da Merkel i Macron žele uljepšati malo svoju sliku u povijesnim knjigama? I da malo skrenu pozornost s problema koje imaju u svakodnevnom životu? Macronova popularnost je jako opala, Merkel možda već uskoro (najkasnije 2021. godine) odlazi s kancelarske dužnosti...

Mislim da se dvije strane jednostavno nisu uspjele ranije dogovoriti oko novog Elizejskog ugovora, odnosno nove verzije. I sad je to konačno uspjelo, bilo je sigurno dosta pritiska u posljednje vrijeme da se to napravi. Mislim da bi bilo bolje da se to dogodilo ranije. Ali to samo pokazuje da posljednjih godina nije sve baš tako dobro funkcioniralo u odnosima Njemačke i Francuske. A lijepe slike, iskreno govoreći, u trenutnoj situaciji možda mogu i pomoći…

Merkel und Macron Gedenkstätte Compiegne Erster Weltkrieg | Waffenstillstand 1918

Merkel i Macron u Compiegneu, na obilježavanju 100. godišnjice kraja Prvog svjetskog rata (10.11.2018.)

Gospodine Sarrazin, kako je uopće bilo moguće da Nijemci i Francuzi 1963., dakle samo 18 godina nakon svih strahota koje je Hitlerova Njemačka nanijela susjedima Francuzima, uopće sklope Elizejski ugovor kojim je zapravo počeo proces pomirenja i bolje suradnje između dvije zemlje. Tko je odlučujuće doprinio tome da od starih, višestoljetnih neprijatelja koji su često ratovali, Njemačka i Francuska postanu tako dobri prijatelji da danas osovinu Pariz-Berlin često označava „motorom" europske integracije?

Po mom mišljenju tome je prije svega doprinijela dalekovidnost francuske politike. Pogotovo kad se sjetimo Schumanove (bivši francuski ministar vanjskih poslova, nap. red.) deklaracije iz 1950., dakle samo pet godina nakon kraja Drugog svjetskog rata, kojom je inicirao stvaranje Europske zajednice za ugljen i čelik. To je bila dalekovidnost jer se shvatilo da se na duži rok Europu može izgraditi samo ako bude funkcioniralo njemačko-francusko prijateljstvo. Odnosno da se politički utjecaj Njemačke na duži rok može ograničiti samo ako se Njemačku integrira i ona bude sastavni dio europskih institucija i tamo ona bude dobrodošla. Bila je to dakle ideja kojom se ciljano i svjesno htjelo formirati zajednicu oko onih pitanja oko kojih je bilo najviše različitih interesa i mimoilaženja, onih pitanja oko kojih je bilo najviše podjela, a to je tada bio ugljen i čelik – a sve s ciljem da se ubuduće više ne dogode takvi ratovi.

Vlade dviju zemalja su intenzivno surađivale posljednjih desetljeća, postoje jasni dokazi za to, i to bez obzira tko vladao u Parizu i Bonnu (kasnije u Berlinu), bez obzira o kojoj se političkoj opciji radilo. Sjetimo se samo prijateljstva de Gaulla i Adenauera, ili kasnije Helmuta Kohla i Francoisa Mitterranda, kako se drže za ruke 22. rujna 1984. (naslovna fotografija). Radilo se o obilježavanju 40. obljetnice savezničkog iskrcavanja u Normandiji. A kakav je odnos među narodima? Koliko se danas dobro razumiju Nijemci i Francuzi?

Mislim da je prijateljstvo između Francuza i Nijemaca duboko i vrlo dobro. U međuvremenu mladi Francuzi vrlo rado putuju u Berlin kako bi upoznali njemačku kulturu i uživali u njemačkom pivu. To je prijateljstvo koje je ispričalo mnogo lijepih priča. Kad danas nekoga u Njemačkoj pitate o tome, gotovo svi Nijemci će vam reći da je njemačko-francusko prijateljstvo nužno potrebno za uspjeh Njemačke. U Francuskoj ćete čuti isto, samo naravno obratno. Po tom je pitanju Europska unija stvarno napravila nešto dobro.

Još jednom bih se htio vratiti u 1963. i potpisivanje Elizejskog ugovora. Dakle samo 18 godina nakon pada Hitlerovog režima mudri, dalekovidni državnici potpisuju papir o pomirenju, s vremenom i građani u obje zemlje prihvaćaju tu ideju i danas su, bez obzira na veliki rivalitet, ujedno i veliki prijatelji koji se međusobno cijene. Iz perspektive zapadnog Balkana, i ratova koji su se tamo vodili u 90-im godinama, Elizejski ugovor bi mogao zapravo biti neka vrsta predloška za proces pomirenja i suradnje među narodima. Vi poznajete tu regiju. Imate li Vi objašnjenje zašto se to nije dogodilo i zašto još nema stvarnog pomirenja kao u slučaju Francuza i Nijemaca?

Mislim da proces pomirenja na području zapadnog Balkana ima šanse da, slično kao i kod Elizejskog ugovora, krajnji cilj tog procesa bude da se sve zemlje regije nađu u krugu zajedničke europske obitelji. Istina je da zapadni Balkan trenutno ne kotira visoko na listi prioriteta EU-a, iako bi to možda morao. Svima je bilo jasno da bez njemačko-francuskog pomirenja neće biti mira na kugli zemaljskoj. To je bila srž europske integracije. Moramo se potruditi da zapadni Balkan opet postane prioritet politike Europske unije, u suprotnom ćemo prokockati šansu koja nam se nudi u idućih par godina.

Može li onda zapadni Balkan nešto učiti ili naučiti na primjeru Njemačke i Francuske?

Društva na zapadnom Balkanu su uvijek bila ili su još puno više povezana i integrirana jedna s drugima nego što je to bio slučaj s Njemačkom ili Francuskom. Za mene je zato to pomalo komična predodžba kad netko vjeruje da bi tamošnja društva mogla učiti od Nijemaca i Francuza. Da u pravu ste, mogli bi. Ali na zapadnom Balkanu se narodi poznaju puno bolje i dublje, veze su puno intenzivnije. Možda je upravo to dio „problema"?

Na što mislite konkretno?

Na to da su jedni s drugima bili tako bliski da se jednostavno ne može tako lako popraviti ono što je „puklo"…

Bildergalerie zum deutsch-französischen Verhältnis

Pariz, 22.1.1963. Adenauer (l.) i de Gaulle potpisuju Elizejski ugovor

Vaša se organizacija zalaže za ulazak zemalja regije u EU. I to bez obzira na sve manjkavosti u njima – mislim na manjkavosti vladavine prava, pritiske na civilno društvo i neovisne medije, utjecaj politike na pravosuđe i tako dalje. S druge strane izgleda da ni EU nije baš zagrijan za nove članice, izgleda da se EU ne snalazi najbolje sa svim drugim problemima koji trenutno muče EU (Brexit, Trump, odnos prema Rusiji, pitanje Krima ili jaz između „starih" i novih" članica s istoka). Hoće li dakle zemlje regije ući u EU? I kad?

Mislim da hoće. A kad? Ne mogu Vam to teći. Odlučujuće bi mogle biti iduće dvije godine. Europska unija mora biti spremna obvezati se na konkretne korake kad se radi o onim zemljama koje provode reforme, EU mora jasno reći da će one postati dio EU-a. S druge strane vlade zemalja u regiji moraju biti svjesne da su prošla vremena kad je bilo dovoljno reforme provesti samo na papiru. Vrlo dobro vidimo kad se prijeti novinarima, kad se slabi podjelu vlasti, vidimo da se ne čini puno oko borbe protiv korupcije. Sad nam je potrebna iskrenost jednih prema drugima. Europski političari moraju svojim biračima jasno reći da nam je potreban zapadni Balkan u Europskoj uniji jer će u suprotnom propasti projekt EU-a. A političari iz regije moraju ljudima kod kuće jasno reći da se mora riješiti starih struktura klijentelizma i mačizma u politici, te da se mora razviti demokraciju koja će funkcionirati. Jer u suprotnom neće imati budućnost u Europskoj uniji.

I zašto onda EU, odnosno Bruxelles, Berlin i Pariz u porukama koje šalju zapadnom Balkanu upravo to ne kažu jasnije? Zašto ne kažu jasno da nema članstva bez borbe protiv korupcije, neovisnih medija i pravosuđa, jakog civilnog društva?

Mislim da je Europska komisija postala nešto jasnija po tom pitanju i da je to posljednjih godina jasnije i poručila izvještajima o napretku koje je objavila. Imam osjećaj da se želi održati taj proces kako se u zemljama članicama ne bi stekao dojam da neće uspjeti integracija zapadnog Balkana. To shvaćam, ali ne smatram dobrom strategijom. Mislim da sad moramo jasno poručiti vladi u Skopju, u Tirani, Podgorici, Beogradu da provedu politiku koja je u skladu s našim vrijednostima. Istovremeno mi kod nas ovdje moramo poručiti našim građanima da smo spremni napraviti sljedeće korake i ne smijemo se plašiti desnih populista ili navodnog umora od proširenja EU-a, baš kao što se EU prošlog lipnja nije usudio otvoriti pregovore s Albanijom i Makedonijom. To mora prestati. Ne smijemo više propuštati takve šanse.

S Manuelom Sarrazinom je razgovarao Srećko Matić.

Manuel Sarrazin je dopredsjednik Europskog pokreta iz Berlina (EBD), najveće njemačke krovne organizacije proeuropskih inicijativa u zemlji. EBD okuplja 243 interesne skupine iz društvenog života i gospodarstva, promovira ideje EU-a i potiče prekograničnu suradnju europskog civilnog društva. Sarrazin je ujedno i zastupnik Stranke zelenih u Bundestagu i njihov je stručnjak za područje (jugo)istočne Europe. Njegov izborni okrug nalazi se u Hamburgu.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije