Šest crtica iz Vučićeve godine | Politika | DW | 02.01.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Šest crtica iz Vučićeve godine

U 2017. godini je šef naprednjaka ustoličen kao predsjednik, premijer, vođa navijača, prvi bezbjednjak, urednik medija i pisac reklamnog materijala kompanije IKEA. Osvrt Ivice Petrovića, dopisnika DW iz Beograda.

1. Vučić – šef svega

Bivši predsjednik Tomislav Nikolić zaprijetio je da će se ponovo kandidovati za tu funkciju i tako na trenutak krenuo da kvari planove Aleksandra Vučića. Opozicija u vidu bijelih listića je brže bolje podržala Nikolića, baš kao što su ga i onomad podržali da sa vlasti skine „diktatora Tadića". Nakon izvjesnog šuma u komunikaciji zvanog 'zvaću ja Tomo tebe – nemoj ti mene', Nikolić se nagodio, smjestio u izmišljenu kancelariju za nepostojeće poslove sa Rusijom i Kinom, a Aleksandar Vučić je postao novi predsjednik Srbije.

Tako je otklonjena opasnost da na Andrićev vijenac dođe neki novi demokratski diktator pa je Aleksandar Vučić postao predsjednik, vođa navijača, premijer, koordinator bezbjednosnih službi, vrhovni komandant, urednik medija, predsjednik SNS, i pisac reklamnog materijala kompanije IKEA.

„Dosad bi već i ona poslovična žaba primijetila da voda postaje pretopla", kaže za DW o tome Vladan Marjanović, novinar nedeljnika NIN. „Većinska Srbija, međutim, ni poslije pet i po godina naprednjačke vladavine ne vidi ništa problematično u razgrađivanju institucija, rastakanju morala i poništavanju smisla u izvedbi Vučićevih satrapa. Vučić sam, pak – sad i u skladu s lažnom titulom 'vrhovnog komandanta' kojom mu se ulaguju – nastavlja da suvereno komanduje tom sumračnom paradom."

2. Autokratija ili diktatura?

Aprilski protesti u Beogradu

Aprilski protesti u Beogradu

Polemika da li je u Srbiji autokratija ili diktatura nije prestajala tokom čitave godine. Dežurni dvorski analitičari takve optužbe odbacuju sa gnušanjem, ali zanimljivo je da to rade i oni koji bar na papiru nisu naklonjeni Vučiću.

Tako se fizičko nasilje i prijetnje gubitkom posla za vas i članove vaše porodice ili bezočno reketiranje privatnog biznisa ili pranje novca kroz stranačke donacije vide kao mali nedemokratski nestašluci, a davljenje novinara i obijanje njihovih stanova kao dio nesavršene demokratije. Kupovina glasova, otmice odbornika i prekrajanje izborne volje građana valjda takođe spadaju u dozvoljene nestašluke garanta mira i stabilnosti na Balkanu. Krajnji utisak je da previše ljudi, kako u Srbiji tako i u Evropi, blagonaklono i ravnodušno posmatra rađanje diktature u Srbiji.

„Moj politički utisak godine je da klizimo u ozbiljnu diktaturu", kaže za DW Zoran Gavrilović iz Biroa za društvena istraživanja. „I institucije i građani kao da sa radošću hrle u diktaturu. A to potvrđuje i naše istraživanje u kojem osam od deset građana kaže da je Srbiji potreban lider sa čvrstom rukom, a sa druge strane svaki drugi kaže da nije pametno pričati ono što misliš. A izbori u Srbiji više ništa ne odlučuju, niti su regularni."

3. Ovce na zvonce

Srbijanski parlament je u 2017. imao specifičnu ulogu: trebalo je da pokaže zašto je parlamentarizam budalaština i zašto je od toga važnije da Srbija ima dobrog domaćina čvrste ruke koji o svemu odlučuje sam i zove se Aleksandar Vučić. Parlamentarna većina je u tom domu glasala uz pomoć zvonceta i zaista nije poznato zašto je zlobnike to asociralo na zabludjele ovčice.

IKEA dolazi

IKEA dolazi

Pored toga, parlament je tokom 2017. godine raspravljao i o nekim veoma važnim temama: pudrijerama, donjem vešu pojedinih ministarki, Pinočeu, pjevanju uz gusle, prijetilo se šamarima, a predsjednica parlamenta je pored uključenog mikrofona ponižavala generalnu sekretarku parlamenta.

Vlast svjesno pravi takvu atmosferu i tvrdi se da će sve to biti razlog da se raspišu i vanredni parlamentarni izbori kako bi Srbija dobila nove i bolje poslanike. Zvonce će, za svaki slučaj, ostati.

4. Opozicija u devedesetim

Godina promašenih šansi za opoziciju i godina promašenih nada. "Koliko god se Aleksandar Vučić trudio da svake godine organizuje izbore ne bi li nekako izgubio vlast i naizad se preselio u Urugvaj, opozicija je vješto uspjevala da promaši sve zicere."

Tračak nade se pojavio nakon predsjedničkih izbora u vidu Pokreta slobodnih građana (PSG) Saše Jankovića. No, uz optužbe da smo dobili nove Slobu i Miru, PSG su krenuli da napuštaju osnivači stranke, a njihova jedina aktivnost se svela na izbore novih članova Predsjedništva na svakih nekoliko dana.

Ostatak opozicije je i dalje zbunjen, i ne razumije zašto je nemoguće da 28 stranaka i pokreta napravi jednu predizbornu kolonu kada je to tako lijepo funkcionisalo u vrijeme Slobodana Miloševića.

Opozicije je doduše bilo, ali u izmaštanim državnim udarima, makedonskim i ukrajinskim scenarijima, desantu tvitovima, kaže za DW Slaviša Lekić, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije. „Ne bih da griješim dušu, ali mislim da iza sve te halabuke stoji sam Vučić. Niko prije njega nije bio tako inficiran voljom za moći, potrebom za neprestanom pažnjom, divljenjem, podrškom, i uvjerenjem da se u svakom času mora nalaziti u središtu svega, makar to bio i državni udar."

5. Sjećaš li se protesta?

Proteste mladih nakon predsjedničkih izbora svi bi najradije zaboravili i o njima se u pristojnom društvu ne govori. Ne samo zbog na kraju skromnih dometa protesta i trošenja preko potrebne energije, već i zbog činjenice da su i oni pokazali svu slabost i neorganizovanost otpora naprednjačkom režimu. U periodu od svega dvadesetak dana protesti su prešli krug od desetak hiljada ljudi do nekoliko slučajnih prolaznika na kraju.

Praktično su završeni onog trenutka kada su organizatori, ohrabreni velikim brojem ljudi na ulicama, najavili radikalizaciju protesta. Teoretičarima političkih pokreta će stoga ostati materijal za debatu: može li se diktatura srušiti pištaljkama i mirnim izlaskom na ulice?

Predizborne plakate u predizbornoj kampanji

Predizborne plakate u predizbornoj kampanji

Mladi su smatrali da to nije politički protest, i da bi stranke trebalo da se drže podalje, a lideri opozicije su to jedva dočekali. Iako je vlast bila zatečena, donekle i uplašena na početku protesta, brzo se pribrala i demonstracije su, što zbog nevidljivih pritisaka, što zbog gubitka entuzijazma, preko noći prestale. Krajni rezultat – malo su ipak pokvarile postizborno veselje predsjedniku Srbije.

6. IKEA po drugi put među Srbima

Namještaj IKEA zvanično se vratio među Srbe. Medijska histerija koja je pratila otvaranje robne kuće može se uporediti samo sa otvaranjem prvog Mekdonaldsa u Srbiji 1988. godine. Izostali su beskrajni redovi na otvaranju, ali razlog nije bila loša botovska organizacija već nevjerovatno visoke temperature.

Našlo se ipak dovoljno ljudi da pozdrave još jedan veličanstveni uspjeh Aleksandra Vučića, koji je nakon ode IKEI morao da odgovara na pitanja ushićenih novinara paradržavnih medija među kojima se izdvaja jedno: „Da li ste svjesni da ćete biti zabilježeni u istoriji kao neko ko je prvi doveo IKEU u Srbiju?" A IKEA je prodavnicu u Beogradu imala još 1991. godine.

Dežurna gunđala su, naravno, postavila pitanje zašto tretman kao IKEA nemaju i domaći proizvođači namještaja, ali su brzo proglašeni za neprijatelje progresa i saradnike tajkuna. Kako se do sada živjelo u Srbiji bez LACK stočića i IKEA viršli? Nije bilo lako, kažu građani sa uzdahom olakšanja.

Kad već pomenusmo tajkune, za kraj utisak godine Dragoljuba Petrovića, glavnog urednika Danasa: „Oslobađajuća presuda Miroslavu Miškoviću za optužbe za malverzacije sa putarskim preduzećima. Mislim da je ta stvar vrlo bitna jer je faktički hapšenje Miškovića opredijelilo ljude za Vučića. Sada kada je on oslobođen to nije mnogo uticalo na rejting Vučića, ali čini mi se da će se sve više tih stvari – koje su bile marketing njega i njegove stranke – razotkrivati, i da će to jednog dana, možda već u 2018 godini, dovesti do pada njihove popularnosti."

Preporuka redakcije

Reklama
default

Kako se raspala Jugoslavija?

Ratna dešavanja koja su pratila raspad SFRJ bila su razorna za region. Novonastale države izlaz iz krize vide u ulasku u EU. Jedan od uslova za brže eurointegracije, koji stiže iz Brisela, jeste regionalna saradnja.