Život u neizvjesnosti

«Naša situacija je uvijek bila loša. Uvijek je prisutna nesigurnost, dali ćemo ostati ili se morati vratiti. To je zaista problematično. Nemože se živjeti životom njemačke djece. Čovjek ne može uživati u životu, jer uvijek u glavi ima pitanje: ostaješ li ovdje ili ne i još sva problematika kod kuće: majka bolesna, šta će se sa nama sada desiti. To se jednostavno ne može izbaciti iz glave», priča dvadesetogodišnji Rahat Čaudri koji je sa pet godina zajedno sa roditeljima i šestero braće i sastara mora pobjeći iz Pakistana. Od tada je prošlo sedamanest godina i Rahat i njegova familija imaju samo pravo na ograničeni boravak u Njemačkoj.

«Došli smo kao djeca. Zato mi nismo krivi. Trebate vidjeti šta će biti od nas ako idemo u Pakistan? Vjerovatno ćemo biti prosijaci ili slično jer ne govorimo tako dobro jezik. Osim toga ne poznajemo ljude i kulturu. Šta će biti od nas?

Kasm Česmeđi ima dvadeset i jednu godinu i zajedno sa svoja tri brata i roditeljima već petnaest godina živi u Solingenu. Kasm je sa Kosova. On skoro da se i može sjetiti svoje ranije domovine. On je u Njemačkoj odrastao i ovdje se osjeća kao kod kuće. Godinu i pol već studira u Vupertalu. Kao izbjeglica nije imao pravo na državne povlastice. Novac za studiranje je dobio od jednog poznanika Nijemca i sada mu vraća u manjim ratama. Prijatelji ne mogu razumjeti njegove veoma kritične uslove života.

«Za njih je to neshvatljivo. Ne mogu ni zamisliti da ja jednog dana više neću biti ovdje iako ovdje želim izgraditi svoju budućnost i zaista sam spreman da to učinim. Ovdje sam počeo pohađati šku. Sada studiram. Ja sam se integrisao, govorim jezik i bez obzira na to pripadam ljudima koji ovdje nisu dobro došli».

Petočlana familija Česmeđi kao i mnoge izbjeglice žive od socijalne pomoći koja mjesečno iznosi do 1.000 eura, što ni izbliza nije dovoljno za normalan život. Malo novca i ne posjedovanje radne dozvole su dva faktora koja Kasmu već godinama otežavaju život.

Njemačka vlada je u međuvremenu pronašla riješenje za osobe koje više godina imaju tzv «dudldung». One mogu dobiti pravo na duži boravak ukoliko govore njemački jezik, ukoliko u Njemačkoj žive najmanje šest godina i ukoliko se sami mogu izdržavati. To znači da više ne smiju biti na leđima države.

Nova pravila su korak naprijed, kaže budući pedagog, Pakistanac Rahat Čadri.

« Želim da živim kao svi drugi ljudi jer sam se ovdje integrisao i mislim da imam pravo da dobijem status koji mi dozvoljava da pronađem put kojim želim i mogu ići».