Širenje pop-džihadizma u Njemačkoj

U intervjuu za Suedeutsche Zeitung Dantschke objašnjava šta podrazumijeva pod pojmom „pop-džihadizam“: „U proteklih nekoliko godina postoji radikalna subkultura mladih. Ona obuhvata mlade iz tzv. zapadnog svijeta koji su u sadržajnom smislu radikalno-džihadistički. Ali oni ne teologiziraju i ne argumentiraju u stilu selefijskih propovjednika ili duhovnika muslimanskog svijeta. Oni za svoju prije sekularnu, političku propagandu koriste moderne elemente popkulture.“

Dantschke za Sueddeutsche Zeitung objašnjava i zašto ova scena djeluje tako privlačno: „Stariji privlače mlade novim smislom, novim životnim osjećajem, zadatkom koji moraju ispuniti, pri tome neuobičajenim normama koje imaju veze sa normalnošću. Oni odjednom pronalaze priznanje, mogu se distancirati od svega čemu su ranije tražili pristup, ali ga nikada nisu našli. Tako skliznu u jednu grupu, međusobno inficiraju jedni druge i radikaliziraju se.“

Pop-džihadizam nema veze sa religioznošću

Na pitanje da li ovi mladi ljudi odmah postaju i militantni Dantschke kaže: „U miljeu pop-džihadizma se veoma brzo postaje militantan. Poznajemo to iz slučaja Velike Britanije gdje ova scena postoji već dugo. I u jednom momentu, kada su sigurni u svojim radikalnim uvjerenjima, oni se odvajaju od svojih propovjednika i počinju sami vrbovati druge mlade ljude kako bi ih pridobili i radikalizirali. Oni postaju idoli, djeluju autentično jer pokazuju svoju raniju nesigurnost i navodno prosvjetljenje.“

SZ: Jesu li oni u religioznom smislu muslimani?

Dantschke: „Ne. To što nalazimo u pop-džihadizmu nisu mladi koji su u potrazi za religijom. Postoje mladi koji su u potrazi za vjerskim znanjem, za duhovnošću. Ali oni maksimalno završavaju kod religioznih selefija koji nisu nasilni. Međutim mladi, koji su se priključuju pop-džihadizmu, dakle ovom miljeu, ovom životnom osjećaju, ovom raspoloženju – kod njih se radi o sasvim drugim pitanjima. Ovdje je riječ o pažnji, superiornosti, priznanju jer njima sve to nedostaje. Oni su nezadovoljni svojim životom, osjećaju frustraciju, inferiornost, sasvim svejedno da li s pravom ili ne. I oni nisu u stanju samostalno uzeti život u svoje ruke.“

Erdoganova Turska od 100 miliona stanovnika

Handelsblatt piše o zahtjevu turskog predsjednika Redžepa Taiba Erdogana da svaka obitelj u Turskoj mora imati najmanje četvero djece. „Godinama Erdogan upozorava Turkinje da se moraju pobrinuti za veliki broj nasljednika: Ako jedna obitelj ima samo jedno ili dvoje djece, to znači „bankrot“ za Tursku, rekao je Erdogan u januaru 2013. Godine. On je dodao da samo ako svaki par ima najmanje troje djece, onda Turska može izbjeći opasnost od starenja stanovništva i postati svjetska sila. U septembru 2013. godine Erdogan je dodao: „Troje djece nije dovoljno, trebate imati četvero“. On je to rekao jednoj grupi svojih pristalica, okupljenih u provinciji Denizli u povodu otvaranja geometralne elektrane.

Halit Tekin je već daleko odmakao. Erdogan bi mogao biti sretan zbog Tekina, koji živi u gradu Reyhanli nedaleko od sirijske granice. Ovaj 54-godišnjak ima četiri žene i sa njima 32 djece, 20 djevojčica i 12 muškaraca. A to ne treba biti kraj. Jer Tekin, kako je rekao agenciji Dogan, želi imati 50 djece. Sam Erdogan prednjači vlastitim primjerom. On je otac dvojice sinova i dvije kćeri. Ali ne slijede sve žene zahtjev svog predsjednika. 1976. godine su Turkinje u prosjeku rađale 4,33 djece, a danas samo još dvoje“, navodi Handelsblatt.