Šikaniranje i diskriminacija: ljudska prava u BiH

„Ne mogu vam ništa dobro reći o ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini, iako je 10. decembar, Međunarodni dan ljudskih prava. Nekako bi prigodničarski trebalo reći nešto optimistično. Ali nažalost, u ovoj je, još gore nego u 2007. godini,“ kaže Branka Inić, pravna savjetnica u Helsinškom komitetu za ljudska prava u BiH. Ova organizacija je zajedno sa drugim srodnim, smještena u Kući ljudskih prava u Sarajevu, kod pomoćnog „Željinog“ stadiona na Grbavici.

Iako je BiH potpisnica Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Međunarodnog pakta o ekonomskim kulturnim i socijalnim pravima, Konvencije o eliminisanju diskriminacije žena, Konvencije o pravima djeteta i ... da ne nabrajamo dalje, svi ti potpisi su samo mrtvo slovo na papiru. Stanje u oblasti ljudskih prava nikada nije bilo gore. O tome vam mogu posvjedočiti djeca, jer se krše i njihova prava. Tu i žene, jer je sve više nasilja u porodici, zatim zaposleni i nezaposleni, invalidi, Romi, raseljena lica i izbjeglice te boračka populacija.

Priče od kojih vam zastaje dah

„Helsinški komitet je u ovoj godini posebno zapazio da se veliki broj prijava odnosio na zaštitu od diskriminacije u radnom odnosu, koja se najčešće ispoljavala kroz mobbing i viktimizaciju,“ kaže Branka Inić. Ona dodaje da je Komitet kroz monitoring zapazio i loš odnos administracije prema građanima. U radu sudova, kaže ova pravnica, prednjače sporost u rješavanju predmeta, višemjesečno čekanje zakazivanja rasprava po tužbama i postupci koji traju godinama.

Provesti nekoliko sati u Helsinškom komitetu sa pravnom savjetnicom Brankom Inić, znači čuti priče o ljudskim sudbinama od kojih vam ponekad zastaje dah. Pitate se kako je to moguće u bilo kojoj zemlji na svijetu, pa i u BiH? Evo kako to igleda u praksi.

Pomoć u Helsinškom komitetu potražila je i Nada Zdravič, savjetnica u Uredu za odnose sa javnošću Ministarstva vanjskih poslova BiH. „Moj problem je mobbing koji provodi moj kolega nada mnom,“ kaže Nada i objašnjava: „I on je uposlenik Ministarstva. Šikanirana sam i diskriminirana mjesecima. Poslali su me na nepostojeće radno mjesto, da bi me udaljili sa posla. Drugi put će me poslati za savjetnika na portirnicu. Primam platu, ali mi nedaju da radim svoj posao. Uprkos intervenciji Helsinškog komiteta nisu promijenili svoju odluku. Opet su nešto muljali.“.

Dovoljno samo živjeti u BiH pa da imaš problema

Diskriminacija kojoj je izložena na poslu, donijela je i zdravstvene probleme koje sada rješava njen obiteljski liječnik i psihijatrica. „Dovoljno je samo živjeti u Bosni i Hercegovini. Ta ti činjenica donese bezbroj problema, a među njima i probleme sa ljudskim pravima,“ kaže Nada.

Branka Inić kaže da je Helsinški komitet nedvojbeno utvrdio da se kod Nade Zdravič radi o klasičnom mobbingu, posebnoj vrsti diskriminacije na poslu. „Učinjena je povreda iz Zakona o državnoj službi, s obzirom na to da je odlukom ministra vanjskih poslova Svena Alkalaja, na nezakonit način raspoređena na nove poslove,“ kaže pravna savjetnica Branka Inić. Ona dodaje da ministar Alkalaj nije odgovorio na predstavku Helsinškog komiteta. „To pokazuje da ministar kao službenik državne institucije ne želi saradnju sa Helsinškim komitetom u ovom slučaju.“

Mobbingom se ugrožava ljudsko dostojanstvo

Inače, mobbing je prema mišljenju stručnjaka, više od obične uredske svađe. Definiše se kao kontinuirano psihičko zlostavljanje i ponižavanje druge osobe, s ciljem ugrožavanja njenog ugleda i ljudskog dostojanstva, a u konačnici i otpuštanje sa radnog mjesta.

Nada Zdravič očekuje satisfakciju u sudskom postupku koji joj predstoji. Smatra da je u pravu i boriće se za svoja prava.

„Ministarstvo vanjskih poslova je i moje Ministarstvo. Ja sam građanka BiH, rodila sam se u Sarajevu i nema nikakvog razloga da odustanem od svojih prava. Ja imam pravo na svoje radno mjesto. Ja branim dostojanstvo, moje osobno i branim dostojanstvo državnog službenika. Ja ne služim pojedincu, ne služim ministru Alkalaju, nego državi BiH i njenim građanima. Neću odustati,“ kaže Nada Zdravič.

Nevjerovatna priča mlade Sarajke

Mladoj Sarajki Maji Sujoldžić tako su prekršena ljudska prava da je završila u gipsu. Istog dana kada joj je sahranjen otac sa kojim je živjela u zajedničkom domaćinstvu, stigli su ljudi iz firme gdje je radio, sa rješenjem za stan u kojem je živjela. Jednog od narednih dana, dok je bila u školi, ta lica su provalila u stan. Kada je Maja pokušala da uđe, izudarali su je po glavi i licu i slomili joj ruku. Bila je maloljetna djevojčica. Imala je 16 godina.

Postupak za povrat stana trajao je osam godina. I mislite da je sve gotovo time što je sudskom odlukom Maja vraćena u stan? Nažalost, nije! Privremena korisnica njenog stana, otkupila ga je i uknjižila na svoje ime i sada traži sudskim putem povrat „svog“ stana. Svjedoci na sudu su rođaci koji su fizički nasrnuli na ovu mladu djevojku.

„Ovdje su prekršena sva moguća ljudska prava i Konvencije i Konvencija o pravima djeteta. Ovo je slučaj nad kojim bosanskohercegovačko društvo treba da se dobro zamisli,“ kaže Branka Inić i dodaje da ovako strašan slučaj mlade Sarajke nije usamljen. „Ima toga još, ali eto,“ kaže Branka, „za Međunarodni dan ljudskih prava i ovo će biti dovoljno.“